Postoji jedna rečenica koju često čujem od trudnica. "Fotkat ću se kad malo smršavim nakon poroda". I svaki put se nasmiješim. Jer upravo sada, dok nosiš svoje dijete pod srcem, događa se nešto što se više nikada neće ponoviti. Znam da je tvoje tijelo drugačije, možda i neprepoznatljivo. Možda ti se čini da ti je trbuh prevelik. Da si natečena. Da ti se ne sviđa kako izgledaš. Da ti kosa nije onakva kakvu bi htjela ili da se jednostavno ne osjećaš kao "ti". Ali jednog dana, kada tvoje dijete koje raste u tebi odraste, ono neće gledati koliko si kilograma imala. Obećajem ti to.
Gledat će svoju mamu. Gledat će mjesto koje je devet mjeseci bilo njegov cijeli svijet. Zato mislim da se trudničko fotografiranje ne radi zbog Instagrama. Radi se zbog uspomena. Imam fotografije iz sve tri svoje trudnoće. Svaka je potpuno drugačija. Drugačija sam bila ja, drugačiji je bio život, drugačije emocije, drugačije razdoblje kroz koje sam prolazila. I ne mogu ti opisati koliko mi danas znače. Ponekad ih otvorim sasvim slučajno. Nekada kada tražim neku drugu fotografiju, nekada kada mi iskoče kao uspomena na mobitelu. A svake godine na njihov rođendan ih otvaramo svjesno i prolazimo. I svaki put na nekoliko trenutaka ponovno osjetim ono isto. Kako je bilo nositi baš to dijete. Kako sam zamišljala njihov osmijeh. Kako sam rukama prelazila preko trbuha i pitala se na koga će sličiti.
Koliko god trudnoće bile različite, jedna stvar uvijek ostane ista. Zaboravimo. Zaboravimo osjećaj prvih pokreta. Zaboravimo kako je izgledao trbuh koji se iz tjedna u tjedan mijenjao. Zaboravimo koliko smo dugo sjedile i promatrale kako se beba miče ispod kože. Fotografije nas na trenutak vrate tamo. Moje najdraže trudničko fotografiranje bilo je ono posljednje. Iz treće trudnoće. Prošlo ljeto. Ne zato što je bilo najraskošnije. Baš suprotno. Fotkale smo se u Omišlju. Na mjestu na kojem ljetujem otkako sam bila mala djevojčica. Na mjestu koje za mene znači dom. Ondje gdje znam svaki kamen, svaku uličicu, svaki zalazak sunca.
Fotografirala me moja prijateljica Ana (StoodioSoo), koja je zaslužna za sve naše obiteljske fotografije već 5 godina. A ovo fotkanje bilo je posebno. Nije bilo žurbe. Nije bilo pritiska. Ljeto, miris mora, topli kamen pod nogama, moj (tada ogroman) trudnički trbuh i osjećaj da će se moj život uskoro ponovno promijeniti. Te fotografije danas su mi najdraže koje posjedujem - do mjere gdje sam ih dala izraditi i njima ukrasila svaku sobu u stanu. Nisu mi najdraže jer su savršene (iako ću neskromno reći da meni neke i jesu). Nego jer u njima vidim sebe, onakvu kakva sam tada bila. Ženu koja je po treći put nosila dijete pod srcem. Majku dvojice dječaka koja je čekala svoju djevojčicu. Ženu koja nije znala kako će izgledati njezin život za nekoliko tjedana, ali je osjećala da dolazi nešto prekrasno. Ženu koja je sada na istom mjestu s to troje djece dok ti piše ovaj tekst.
Mislim da često čekamo "savršen trenutak".
- Da budemo mršavije.
- Da nam kosa bude ljepša.
- Da nam koža bude blistavija
- Da kupimo novu haljinu.
- Da se osjećamo samopouzdanije.
Ali istina je da fotografije nikada nisu bile o tome. One nisu dokaz da smo izgledale savršeno. One su dokaz da smo živjele. Da smo voljele. Da smo čekale. Da smo nosile novi život. I upravo zato vjerujem da je trudničko fotografiranje jedna od najljepših investicija koju možete napraviti tijekom trudnoće. Ne zbog vas danas. Nego zbog vas za deset, dvadeset ili trideset godina. I zbog malog dječaka ili djevojčice koji će jednog dana gledati te fotografije i pomisliti: "Tu sam bila. Tu je sve počelo." To je uspomena čija vrijednost s godinama samo raste.
I zato, ako razmišljate trebate li se fotografirati ili ne - moj odgovor će uvijek biti isti. Fotografirajte se. Ne zbog savršenih fotografija. Nego zbog priče koju će jednog dana pričati i uspomene na koju će te se trebati podsjetiti.
Piše: Una Pašić Gregović, doula i edukatorica
Photo: Stoodio Soo
Web: www.una-bridged.com
Instagram: https://www.instagram.com/una.bridged/
www.intimina.com
https://www.instagram.com/intimina/
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/
S ljubavlju i podrškom,
Una Pašić Gregović
