Što se s nama događa u trenu potresa i kako nastaviti živjeti s osjećajem nesigurnosti?

Dok sam se 29. prosinca spuštala niz stepenice s desetog kata zgrade strahujući hoće li nas novi potres zateći negdje na stubištu, nisam imala pojma gdje je bio epicentar i što se sve zapravo dogodilo toga podneva. Samo sam znala da je bio puno jači nego onaj proljetos i da sam opet izgubila osjećaj one primarne sigurnosti u svome domu.  U tom trenutku, imala sam pred sobom samo cilj sa suprugom i mačkama koje su se "smrznule" od straha što prije sići pred zgradu gdje je već bila hrpa susjeda iz našeg i okolnih ulaza

Nadala sam se da je ovo što nas je sad zadesilo najgore što je moglo biti i samo sam se nadala da su i drugi sigurni. Pitala sam se kako su ljudi u građevinama koje ovo možda ne mogu izdržati, kako su kolege, prijatelji, članovi obitelji. Dok sam stajala ispred zgrade, javljala se zabrinutim prijateljima i obitelji i provjeravala kako su drugi, postala sam svjesna činjenice da su potres ljudi osjetili po cijeloj Hrvatskoj i šire. Saznala sam da je Zagreb bio 46 km udaljen od epicentra potresa magnitude 6,2 i da je potres zapravo primarno pogodio područje Petrinje, Gline i Siska. Prošla me jeza kad sam samo  zamislila kako su tamošnje kuće morale nastradati u takvom razornom potresu i bila sam zahvalna što stojim tu gdje stojim i što smo mi sigurni. A onda su došle vijesti, snimke, izvještaji i brige su postale stvarnost. Potres koji nas je sve pogodio i uzdrmao ne samo tlo pod našim nogama nego i naš osjećaj sigurnosti u najosnovnije što svakodnevno podrazumijevamo neizreciva je tragedija čije će se posljedice osjećati još jako dugo, prvenstveno na izravno pogođenim područjima, a i puno šire.

Osim što sam bila pod utjecajem hormona stresa, što mi je omogućilo brze reakcije prije i nakon silaska iz zgrade, osjetila sam slabost u cijelom tijelu nakon što smo već neko vrijeme bili dolje  i čuli se s bliskim ljudima. Svjedočila sam brojnim i raznolikim reakcijama susjeda koji su stajali na ulici. Neki su pokušavali zbijati šale, ćaskali kao da se ništa ne događa, neki su već stajali u redu za kvartovsku pekaru i mesnicu, neki su prepričavali svoja iskustva, neki su bili vidno ustrašeni, paralizirani, neka djeca su plakala, neki su tražili kome i kako mogu pomoći. Neki su čak nastavili s vatrometom neposredno nakon potresa jer ih je valjda prekinulo napola. Iako se neke reakcije kojima možete svjedočiti kod drugih ili se dogode vama možda mogu činiti neobične ili teško razumljive, one u takvoj situaciji nisu zapravo nenormalne. Situacija u kojoj smo se našli u ožujku i sada opet nije normalna i nema "prikladne ili točne reakcije" u takvoj situaciji, svatko radi najbolje i ono što u tom trenu zna i može. Meni je pomoglo što smo bili skupa, što sam se čula s bliskim ljudima, što smo stajali sa susjedima, razmjenjivali naša iskustva i pričali o tome. Bilo mi je jasno da naša zgrada stoji, da to može izdržati, da smo sigurni i da se ovo svima nama događa.

Nekako se, malo po malo, ipak za većinu nas u Zagrebu život malo pomalo nastavio nekim svojim tokom. Normalno je da se okrenemo stvarima koje su nam poznate jer tako radimo ono što najbolje znamo i malo pomalo vraćamo kakav takav osjećaj kontrole nad nečim što ipak možemo u tom trenutku kontrolirati. Nakon čekanja u autu i oklijevanja da se vratimo u stan i ja sam otišla u mesnicu u zgradu do kako sam prvotno i isplanirala prije potresa pa smo se nakon toga i vratili u stan izbjegavajući lift, počistili staklo i nekako nastavili dalje. I tada smo tek praćenjem medija postajali svjesni razmjera katastrofe oko epicentra.

Za Petrinju i stanovnike iz primarno pogođenih područja život kakav znaju tu je stao. Uopće nema riječi i savjeta koje su u tom trenu mogle pomoći i nešto značiti ljudima koji su doslovno u sekundama gledali kako ostaju bez svega što im je drago i poznato, bez osnovnog osjećaja sigurnosti, krova nad glavom, uspomena i identiteta koje su gradili, neki od njih i bez članova obitelji i bliskih osoba, domaćih životinja i kućnih ljubimaca. Ovo je neizreciva tragedija i traumatizirajući događaj ne samo za one blizu epicentra koji su najviše stradali, nego i za ostale koji su zahvaćeni ovim događajem na različite načine. Procjena je da je milijun i po ljudi pogođeno ovim potresom. 

Nama koji smo stanovnici Zagreba i okolice i koji smo od jutra 22. ožujka i tijekom svih naknadnih podrhtavanja pod utjecajem kombiniranog učinka pandemije i potresa, ovo je, čak i ako za sebe mislimo da smo u redu i ako su naše građevine dobro izdržale,  potencijal za retraumatizaciju. Potres je nepredvidiva prirodna katastrofa, taman smo se donekle opustili i  opet smo se našli istovremeno u dvije iznimno teške krize – pandemiji koronavirusa i snažnom potresu i naknadnim manjim i većim podrhtavanjima koja su uslijedila i koja su sad dio naše svakodnevice kroz naredni period. Pitamo se hoće li sad i ovdje biti jači potres. Već smo iscrpljeni, stalno zabrinuti, bespomoćni i ograničeni u korištenju uobičajenih načina umirivanja i nošenja sa situacijom. Imamo rodbinu i u jače pogođenom području, prijatelje, imamo bliske osobe koje možda nisu u Zagrebu, okolici, blizu epicentra, ali brinu za nas, a ovaj put su i osjetili potres i sami, koliko god slabo. Zbog pandemije se nismo niti mogli vidjeti koliko bi to inače bio slučaj pa smo i tu zakinuti. Sve ovo slabi naše resurse za nošenje i prilagođavanje novim situacijama, sve ovo narušava naše mentalno zdravlje i važno je da toga budemo svjesni i damo si za pravo da nam treba podrška i da nam treba sigurnost.

U trenutku kad se potres dogodi naš se organizam priprema za bijeg ili za borbu, na tjelesnoj razini to znači da nam srce brže lupa, znojimo se i podigne nam se razina aktivirajućih hormona u krvi. Na psihološkoj razini pobuđeni smo i osjećamo snažan strah, a možemo se i disocirati tj. psihološki odvojiti  od onoga što doživljavamo. Situacija ponavljanja potresa može nas stalno vraćati u stanje traumatske reakcije.

Uobičajene reakcije nakon stresnih i traumatskih iskustava su (prema tekstu na linku):

• tjelesne (drhtanje, lupanje srca, glavobolja, umor, gubitak apetita, bolovi, teškoće spavanja)
• emocionalne (tjeskoba, strah, plač, tugovanje, tuga, bijes, ljutnja, razdražljivost ili pak obamrlost osjećaja); osjećaj srama i krivnje zbog nekih reakcija ili postupanja ili nepostupanja (što nisam spasila nekoga ili nešto, što sam ja preživjela, a drugi nisu, što nisam ozlijeđena, a drugi jesu, što ja nisam izgubila kuću, a netko drugi jest) ili pak oduševljenost zbog toga što smo preživjeli ponašajne (stalno na oprezu, trzanje na svaki zvuk i druge podražaje)
• kognitivne/misaone – dezorijentiranost u prostoru i vremenu, nesjećanje što se dogodilo, osjećaj zbunjenosti, osjećaj nestvarnosti, nesposobnost da se brinemo za sebe i druge, nesposobnost donošenja i jednostavnih odluka poput što obući, uzeti)

Stres je snažno oslobađanje energije u tijelu, unutrašnji odgovor na stresor koji je objektivni događaj, u ovom slučaju potres, koji nas tjera na borbu ili bijeg. Važno je kanalizirati tu  energiju npr. hodati, obavljati kućanske poslove, vježbati, važno je da mišići budu aktivni. Neugodne emocije koje osjećamo nisu znak slabosti, već su to normalne reakcije na traumu. Plačite kada vam je potrebno, ali se i smijte ako vam dođe. Sve emocije su dobre i potrebne.  Ispričajte drugima kako se osjećate i kako ste doživjeli pojedine događaje i budite spremni saslušati i tuđe reakcije i osjećaje. Kako bi se spriječile dugotrajne nepovoljne posljedice traumatskih iskustava važno im je pridati smisao, a to činimo kroz razgovor o tome što smo doživjeli. Potičite razgovor, kako o onome što se dogodilo, tako i o tome kako ste se osjećali, što ste pri tome mislili, kako ste se ponašali. Pričajte puno i često, ali samo kada vam odgovara. Ostanite povezani s dragim ljudima jer nam daju osjećaj sigurnosti.

Trauma nastaje u trenutku kada doživimo nešto što je izvan granica našeg uobičajenog iskustva, nešto što najčešće uključuje ozbiljnu prijetnju našem životu ili životu nama bliskih osoba, kao i svjedočenje tuđem stradavanju. U trenutku traume, osjećamo se bespomoćno, kao da nemamo gotovo nikakvu kontrolu nad našim životom, kao da nam je „oduzeto tlo pod nogama“. Mnogi su se posljednjih dana tako osjećali i to se ponavlja sa svakim jačim potresom koji naknadno dolazi.

Posttraumatska reakcija javlja se kasnije, ponekad i nekoliko mjeseci kasnije. Obilježja mogu biti strah od ponavljanja potresa, nesanica, povećana osjetljivost i oprez, noćne more, osjećaj bespomoćnosti u gubitka kontrole. Traje dulje vrijeme, a ovisi o više faktora. Ova je reakcija neizbježna, očekivana i normalna. Trauma u većini slučajeva ne ostavlja trajne posljedice,  a posttraumatska reakcija spontano se povlači. Tek manji dio ljudi razvije posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) kao kroničnu reakciju na traumatski događaj. U svakom slučaju, ne oklijevajte tražiti podršku i pomoć u bilo kojoj fazi, a pogotovo ako primijetite da vaši uobičajeni načini ne pomažu i sve skupa traje dugi period i značajno utječe na vas i one oko vas. 

Ono što ste možda i kod sebe primijetili, u ovakvoj situaciji lakše je pomagati nego primati pomoć. Osjećamo se bespomoćno, imamo poriv nešto učiniti i to nam daje neki osjećaj smisla i povratka kontrole koju smo tako naglo izgubili. Ono čemu je bilo predivno svjedočiti jest brzina kojom se, kad su postali jasni razmjeri katastrofe, na sve strane počela organizirati pomoć za ljude koji su pogođeni najviše. Odjednom smo dobili priliku za raditi nešto smisleno pa su organizirane brojne aktivnosti prikupljanja osnovnih potrepština i pružanja različitih vrsta pomoći pogođenim područjima. Društvene mreže ovdje su odigrale jako važnu ulogu i omogućile mnogim pojedincima i organizacijama da se povežu i doista učine iznimno puno u kratkom periodu. Sigurna sam da je većina vas počela prikupljati stvari koje imate doma, povezali ste se u grupe, možda otišli  na teren i slično. Iako je to možda ponekad teško prihvatiti jer nam se čini da djelujemo iz najbolje namjere, pomaganjem ponekad možemo i odmoći. Ono što svi možemo učiniti kako bismo to izbjegli jest provjeriti što je u kojem trenutku doista ljudima na terenu potrebno, donirati novčana sredstva ako je moguće, koordinirati aktivnosti sa službama i grupama koje su već na terenu i koje su stručne da neke stvari odrade.

Tlo i dalje podrhtava, i tako će biti još duži period, mogući su i jači potresi. Važno je da ne dovesti i sebe u opasnost ako ste na terenu,  omogućiti nesmetan prolaz vozilima koja razvoze nužnu pomoć, pomoći s koordinacijom i razvrstavanjem tamo gdje treba, provjeriti što je potrebno i gdje. Pristiglo je jako puno stvari i namirnica koje se gotovo nema gdje uskladištiti i koje treba razvrstati. Možda možete i tako pomoći. U ovim trenucima, dok kriza još traje i ljudi se tek smještaju oni i dalje nisu sigurni, kao ni pomagači na terenu. Možemo pokušati razumjeti i ne ljutiti se ako naša pomoć nije prihvaćena onako kako smo očekivali. Ljudima sad trebaju osnovne stvari za život, a dugoročno kroz ovu godinu u koju smo ušli, tek će im trebati jako puno podrške, kako one materijalne tako i psihološke. Treba imati poštovanja prema gubicima koji su te ljude zadesili i načinima na koje će se s tim gubicima suočavati. Važno je i vjerovati u neke njihove resurse, iako su oslabljeni, da i oni mogu nešto učiniti za sebe i druge. Mnogi od njih proživjeli su već mnogo toga, uključujući i rat, oni jesu u teškoj situaciji, ali možda žele raditi nešto što mogu i znaju, što je predvidljivo i što će im pomoći da povrate osjećaj vlastite vrijednosti.

U ovom trenutku svima nama pomoć je biti pripravan u smislu da znate što možete učiniti u trenutku i nakon potresa, gdje su potencijalna sigurna mjesta za skloniti se, priprema ruksaka s osnovnim stvarima da bude negdje pri ruci ako zatreba, to nam daje nekakvu kontrolu nad situacijom, a ovakav način strukturiranja ponašanja i prethodnog dogovora s ukućanima i djeci može pomoći da se osjećaju sigurnije. Vjerojatno su neki od vas spavali obučeni, spavali blizu vratima i slično, sve je to normalno i pomaže. Možda ste i otputovali u neki kraj Hrvatske gdje manje trese jer se ne možete nikako opustiti. I to je skroz u redu.

Ne mora nam se nešto jako loše dogoditi da bismo imali „luksuz“ ne biti dobro. Međutim, ako se naizgled ništa previše dramatično nije dogodilo, ili se drugima dogodilo nešto puno gore, kao što se dogodilo u Banovini, možemo biti skloni umanjivati i preispitivati vlastite emocije i njihovu opravdanost i valjanost. Npr. možda se sramite jer niste dobro, a svako malo jače podrhtavanje izaziva vam napad panike ili ne možete zaspati, možda to i skrivate i izbjegavate o tome pričati jer vam se čini da nemate pravo imati takvu reakciju. Itekako imate. 

Dea Ajduković, psihologinja i psihoterapeutkinja, u intervjuu za gloriaglam.hr izvrsno je naglasila sljedećih nekoliko važnih stvari na tome tragu o kojima ste vjerojatno i sami razmišljali posljednjih dana: 

"Osjećati se tjeskobno nakon potresa i tražiti podršku drugih ne znači da ne suosjećamo s tuđom patnjom i gubicima."

"Empatija nije ograničeni resurs za kojeg se trebamo natjecati. U godini koja je za sve obilježena strahom  i gubitkom, suosjećanje i podršku trebamo i zaslužujemo svi."

Cjeloviti tekst objavljen na gloriaglam.hr možete pronaći na linku.

U zadnjih tjedan dana doista je puno ljudi, nevladinih organizacija i ustanova uložilo trud u prikupljanje informacija, organizaciju prikupljanja pomoći, objavljivanje korisnih savjeta i pojašnjenja što nam se to događa. Pokušala sam izdvojiti neke od njih ovdje kako biste ih imali na jednome mjestu. Uz ove korisne tekstove, smjernice i stranice ima još sigurno puno korisnih izvora informacija i grupa na društvenim mrežama i drugim kanalima gdje su okupljeni ljudi koji traže i nude informacije i različite vrste podrške koje nisam obuhvatila ovim tekstom. Podijelite ih slobodno i ovdje u komentarima ili na svojim mrežama.

Korisni izvori podrške i informacija

Uz otprije postojeće ustanove i nevladine organizacije, puno stručnjaka i studenata uložilo je u protekloj godini vrijeme i trud u izradu platformi i popratnih stranica na društvenim mrežama pomoću kojih možete brzo pretraživati dostupne usluge, potražiti stručnu podršku, educirati se, pročitati mnoge korisne tekstove te vas želim uputiti i podsjetiti na te različite izvore kako biste tamo pronašli nešto korisno za sebe i za osobe koje su vam bliske.

Kako si? 
Online platforma s korisnim i provjerenim psihoedukativnim sadržajima, kreirana od strane studenata pod vodstvom profesorice psihologije s FFZG-a. U okviru platforme uz brojne korisne tekstove i sadržaje djeluje i e-savjetovalište za krizne i informativne upite kojem se možete obratiti na kakosi@ffzg.hr ili na stranicama platforme potražiti i druge korisne linkove i kontakte na kojima možete zatražiti podršku na području cijele RH.

Izdvajam tekstove: Što nakon potresa? 

Psihološka prva pomoć nakon potresa

Kako pomoći djetetu da prebrodi strah od potresa?

Oprostiti se od protekle godine…ili joj oprostiti?

Niste sami
Ova online platforma okuplja grupu volontera psihoterapeuta, savjetodavnih terapeuta i edukanata završnih godina psihoterapijskih edukacija različitih pravaca, koji nude besplatna online savjetovanja. Možete se prijaviti putem obrasca ili gumba „Hitno mi je“ za akutne situacije, a podršku možete ostvariti putem online video savjetovanja ili telefonskih poziva. Ove usluge nisu zamjena za psihoterapiju već kratkotrajna psihosocijalna podrška u izazovnim trenucima.

Zagrebačko psihološko društvo (ZPD) 
Organizacija civilnog društva koja okuplja psihologinje i psihologe koji žive ili rade na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Društvo je nastalo iz želje stručnjaka za iznošenjem psihologijskih znanja i činjenica u javnost te želje za reagiranjem na društvena zbivanja iz pozicije struke, uz stručnu i kolegijalnu podršku. Na stranicama i društvenim mrežama ZPD-a možete pronaći mnoge korisne osvrte na nedavna zbivanja, članke i edukativne video materijale (npr. Trauma) te edukacije za stručnjake različitih profila kao i širu javnost kao što je i najnoviji webinar Kako biti podrška djeci nakon traumatskih događaja? čija će snimka biti dostupna na društvenim mrežama. 

Psihološka pomoć
Ova platforma nastala je s ciljem podizanja svijesti o važnosti mentalnog zdravlja, kao i destigmatizacije/normalizacije traženja psihološke pomoći. Ovom platformom nastoji se olakšati pristup pouzdanim, provjerenim i stručnim kontaktima i informacijama te je stvorena kako bi ujedinila sve dosadašnje inicijative i omogućila user-friendly mjesto gdje svatko može potražiti informacije vezane za mentalno zdravlje i obratiti se za psihološku pomoć.

PsiHelp
Ovu platformu pokrenuli su studenti psihologije u suradnji s lokalnim udrugama studenata psihologije iz cijele Hrvatske motivirani željom da omoguće dostupniju psihološku pomoć svima u Hrvatskoj. Izradili su bazu podataka psihoterapeuta, savjetodavnih terapeuta i psihologa iz javnog zdravstva, radionice o mentalnom zdravlju, videozapise kojima se pojašnjavaju učestale teškoće mentalnog zdravlja te su objavili niz korisnih tekstova na blogu kojima obuhvaćaju važne teme.

Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Stručnjaci Poliklinike izradili su različite korisne materijale koje možete preuzeti, a izradili su i publikaciju Djeca i obitelji prije, tijekom i nakon potresa u kojoj uz savjete o tome kako razgovarati s djecom i kako se ponašati u slučaju potresa, predlaže i aktivnosti s djecom.

Psihološki centar TESA
Telefon za psihološku pomoć – od ponedjeljka do petka od 10 do 22 sata na broj: 01 4828 888
Internet savjetovalište od 0 do 24 sata, svim danima: psiho.pomoc@tesa.hr
https://www.facebook.com/psihocentartesa

Društvo psihologa Sisačko-moslavačke županije
Psiholozi su za građane SMŽ na raspolaganju 0-24 h na brojevima: 091 7813 627, 091 7550 879 i 098 9217 877 te na brojevima: 091 8906 630 (8 do 15h), 098 764 177 (9 do 17h), 099 5551 777 (11 do 24h) i 053 882 186 (radnim danom od 7 do 15h)

Hrvatska psihološka komora (HPK)
Na linku možete pronaći popis telefonski brojeva za pružanje psihološke pomoći za cijelu Hrvatsku.

Društvo za psihološku pomoć (DPP)

Pruža kontinuiranu psihosocijalnu pomoć i podršku u različitim oblicima i u svom djelovanju je usmjereno na lokalnu zajednicu na području cijele Hrvatske. Okuplja tim stručnjaka osposobljenih za psihološke krizne intervencije koji su spremni djelovati nakon traumatskih događaja. Uz edukativne i informativne brošure, objavili su i koristan tekst Kako se nositi s traumatskim i kriznim događajima velikih razmjera?

Grupe s informacijama o raznim akcijama prikupljanja i pružanja pomoći
Inicijativa "Stručna psihosocijalna pomoć" #potres
POMOC GLINI, PETRINJI, SISKU i okolnim mjestima
Potres Sisačko Moslavačka županija, pomoć i informacije!!! 
Ljudi za ljude
Žena ženi

Aplikacije kojima je cilj pomoć unesrećenima u potresu (smještaj, donacije…)
https://www.potres-petrinja.hr/
https://potres2020.openit.hr/views/map

Brošure s praktičnim smjernicama za zaštitu od potresa
Kako učiniti dom sigurnijim u slučaju još potresa?
SafeQuake brošura
Letak potres Zagreb

Još neki korisni članci i informacije
Kako pomoći stradalima?
Kako održati mentalnu stabilnost za vrijeme potresa?
Potres – Kako psihološki preživjeti?

Uplata sredstava za pomoć pogođenim područjima
Niz vladinih i nevladinih organizacija, institucija, kao i tvrtki uspostavile su fondove solidarnosti kako bi pokazale potporu i pružile materijalnu pomoć koja je u ovom trenutku najpotrebnija. Popis organizacija kojima možete donirati možete pronaći na linku. 

Hrvatski crveni križ - Upute kako možete pomoći i donirati
Solidarna - Fond 5.5 za kriznu podršku nakon potresa

Doniranje krvi
Zalihe krvi i dalje je potrebno održavati, stoga pratite akcije Hrvatskog zavoda za tranfuzijsku medicinu i HCK odazovite se ako možete dobrovoljnom darivanju krvi kako biste na taj način pomogli. 

Pomoć životinjama na područjima pogođenima potresom
I životinje trebaju pomoć nakon potresa. U potresu su stradale i domaće životinje i kućni ljubimci, ili su nestali i lutaju okolicom. Popis nekih udruga i inicijativa koje možete podržati nalaze se na ovom linku, a pomoć se prikuplja u okviru još i više raznih organizacija i grupa na društvenim mrežama diljem Hrvatske. Kako bi se pronađeni što prije vratili obiteljima, a izgubljeni što prije pronašli, važno je da su informacije prikupljene na jednom mjestu pa tako na Suzinom oglasniku treba prijaviti izgubljene ili pronađene životinje na području Sisačko-moslavačke županije. 

Za kraj s vama želim podijeliti izvrstan, istovremeno vrlo stručan i dirljiv tekst kolegice Andreje Bubić o tome kako pomoći sebi i bliskom drugom u trenutku traume iz kojeg izdvajam ukratko glavne smjernice, a svakako preporučujem da cijeli izvorni tekst pročitate na ovom linku:

Kako pomoći sebi i bliskom drugom u trenutku traume?  (Andreja Bubić)
1. Najprije rješavajte konkretno i nužno. Prvo se pobrinite o tijelu, pa tek nakon toga o mislima. Emocionalnu proradu ostavite za kraj: protiv preplavljujućih emocija teško ćete se moći zaštititi, ali sve koje možete "odgoditi" ostavite za kasnije.
2. Hvatajte se za slamke, čak i ako izvana izgledaju djetinjasto i "glupo".
3. Zaštitite djecu.
4. Minimum vijesti je dovoljno vijesti.
5. Poštujte tuđu bol. Ne mjerite i ne uspoređujte tuđu bol.
6. Ne nudite prazne fraze utjehe i lažnu nadu. Ako možete, samo budite tu; to je dovoljno.
7. Nema jednog i univerzalnog smisla, nemojte ga zasad tražiti. Ako mislite da ste ga shvatili, zadržite ga za sebe još neko vrijeme.
Teško je, poštujte težinu.

Piše: Maja Erceg Tušek, mag. psih., HUHIV
Web stranica: www.lelo.com
Instagram: https://www.instagram.com/lelo_official/
Facebook: https://www.facebook.com/LELO.Official/