Sve što trebate znati o vaginalnoj rejuvenaciji

Prirodnim starenjem naravno dolazi do brojnih promjena u ljudskom tijelu, a one su najvidljivije na vanjštini. Kao što stari koža cijelog tijela, stvaraju se bore i gubi elasticitet kože, isto se događa i na genitalnom području, a kod žena ove promjene su posebno naglašene nakon poroda i ulaskom u menopauzu, kada se gube hormoni i dolazi do procesa koji se zove urogenitalno starenje, odnosno urogenitalni sindrom menopauze

Urogenitalni sindrom menopauze prije svega nastaje zbog pada razine ženskih spolnih hormona, poglavito estrogena, a kako su sve anatomske urogenitalne strukture zajedničkog embrionalnog podrijetla, te imaju podjednaku gustoću receptora za estrogen, u ovaj sindrom spadaju atrofija (stanjenje) vaginalne sluznice i vulve, atrofični vaginitis te uretralne atrofije, a simptomi takvih procesa mogu biti suhoća vaginalne sluznice, pečenje, svrbež, bolni spolni odnosi, česte urinarne infekcije, te cijeli niz problema s mokrenjem. Smatra se da oko polovice žena u menopauzi ima neke od ovih problema, iako je realno da je problem čak i veći, jer se još uvijek (neopravdano) radi o tabu temi, pa se mnoge žene zbog neugode ustručavaju potražiti pomoć ginekologa.

Ono čemu se također povećava učestalost s dobi jesu defekti dna zdjelice te urinarna inkontinencija.

Defekti dna zdjelice uključuju „spuštanje“ ginekoloških organa, od toga da se mokraćni mjehur izbočuje u rodnicu, ovisno o stupnju defekta i izvan nje, zatim „kile“ koja sadrži crijeva koja se izbočuje u rodnicu, pa sve do najtežih oblika defekata dna zdjelice – potpunog prolapsa uterusa. Također, doduše često sramežljivo, žene često „prijavljuju“ problem prevelike prostranosti rodnice, s posljedičnim smanjenom seksualnim zadovoljstvom između oba partnera.

Ovi problemi su toliko rasprostranjeni da se pojavljuje i literatura koju laici pišu za laike, također kako bi se povećala svijest o tome da se ne radi o nečemu s čime „treba živjeti“ već da se može potražiti i dobiti pomoć od subspecijaliste uroginekologa, što nažalost mnoge žene ne znaju, a time i značajno popraviti kvalitetu života, koja se osim one fizičke komponente u vjerojatno još bitnijem djelu sastoji i od mentalnog zadovoljstva koje dolazi sa rješavanjem ovih problema.

Smatra se da će oko 40 % žena za svog života imati neki od oblika defekata dna zdjelice ili urinarne inkontinencije, a njih oko 11-12 % će za svog života imati neku od korektivnih uroginekoloških operacija.

Defekti dna zdjelice i urinarna inkontinencija češće se javljaju u postmenopauzi, poglavito u žena koje su rađale (više puta, otežani porodi, velika masa djeteta kod poroda…), ali žene ove defekte mogu imati i u ranijoj dobi, poglavito nakon poroda. Mnoge od ovih tegoba se povlače spontano oko 6 mjeseci nakon poroda, no određenom broju žena defekt ostaje i predstavlja problem koji zahtjeva intervenciju uroginekologa.

Osim toga, porodničke ozljede ponekad ostave ožiljke i deformitete (npr. zjapeći ulaz u rodnicu), ali i kroničnu bol, a sve to se također može naknadno kirurški korigirati.

No osim problema koji se javljaju s dobi, postoje i oni koji nisu vezani uz dob ili neke faktore rizika, već su jednostavno tu po prirodi, a ženama čine nelagodu i u mladosti, a također mogu riješiti. Najčešći od tih svakako su problemi s malim spolnim usnama – koje ponekad budu i daleko veće od velikih, što nekim ženama predstavlja fizičku nelagodu – od bolova i osjećaja trganja kod spolnih odnosa, pa i do spontanih bolova kod sjedenja, voženja bicikla i sličnih aktivnosti u kojima se takve male usne (labije) fizički nadražuju što uzrokuje nelagodu, bol, pa i upale, ali i dovoljan problem je i nelagoda kada se dogodi da ispadaju iz kupaćeg kostima. Osim toga, česta je i asimetrija malih labija pri čemu se pacijentice najviše žale na nezadovoljstvo glede same estetike, što itekako utječe na samopouzdanje, a time i holistički aspekt zdravlja žene.

Ovi problemi se rješavaju kirurškim putem, zahvat se zove labioplastika, a svakako bi to trebao raditi za to osposobljen ginekolog te tu savjetujem oprez pri odabiru liječnika, jer danas mnogi bez adekvatne edukacije i iskustva koketiraju s estetskom ginekološkom kirurgijom.

U posljednje vrijeme sve je popularniji termin – vaginalna rejuvenacija. Ovdje iskreno treba reći da se ne radi o medicinskom terminu, već na neki način marketinškom terminu. Ovaj termin obuhvaća niz postupaka kojima je za cilj upravo – pomlađivanje genitalnog područja. Ovdje spada i gore spomenuta klasična kirurgija koja spada isključivo u domenu subspecijaliste uroginekologa, ali i neke druge tehnike i tretmani, od kojih su mnoge i minimalno invazivne, ali vrlo često i ograničenog „roka trajanja“.

Naime, u sklopu već spomenutog urogenitalnog sindroma menopauze, mnoge žene ulaskom u menopauzu gube na elasticitetu i punoći velikih usana, a rodnica često bude pre-prostrana, što za neke od njih predstavlja subjektivan problem i čini ih nezadovoljnima. U ovim slučajevima također postoji niz mogućnosti za pomoć, a sve u cilju zadovoljstva pacijentice.
Jadna od mogućnosti su preparati s hijaluronskom kiselinom, koja se može koristiti i izvana, te ubrizgavanjem, tzv. „filerima“, na pomno odabrana mjesta, što također treba činiti educirani ginekolog. Hijaluronska kiselina se s vremenom resorbira i nestaje, te ovakve zahvate s vremena na vrijeme treba ponavljati.

Osim toga posljednjih godina u uporabi je i laserska stimulacija tkiva, u ovom slučaju daleko manjim energijama nego što koristi laser koji visokim energijama ima za cilj destrukciju ili eksciziju (odstranjivanje) tkiva. Ovdje se koriste energije koje zagrijavanjem i mikro ozljedama tkiva potiču stvaranje novih krvnih žila te stvaranje novog vezivnog tkiva, kolagena, s posljedičnim „navlačenjem“ međustanične tekućine, što sve utječe na dobivanje elasticiteta i punoće genitalnog područja, posebice rodnice, zbog čega se laser uglavnom indicira kod urinarne inkontinencije i defekata dna zdjelice. Tako je to bar opisano u teoriji i nekim malobrojnim studijama, no nakon početnog „hype-a“ oko lasera, čelna ginekološka društva savjetuju oprez i liječnicima i pacijenticama glede uporabe lasera u svrhe vaginalne rejuvenacije.

Primjerice, čelna organizacija za odobravanje lijekova i medicinskih proizvoda u SAD-u – FDA (Food and Drug Administration), nije odobrila niti jedan laserski aparat u svrhu vaginalne rejuvenacije, te upozorava da su trenutno dostupne studije loše dizajnirane, rađene na malom broju, bez kontrolnih grupa, nerandomizirane, praćenje pacijentica je kratkotrajno i studije su često pristrane, odnosno sponzorirane od strane proizvođača aparata. Dapače, upozoravaju da neadekvatno korištenje određenih uređaja i njihovih energija mogu uzrokovati upravo neželjene posljedice, od opeklina, ožiljkastog cijeljenja, posljedične dispareunije (bolnih spolnih odnosa), kronične boli… Najnovija sistematska analiza dostupnih studija pokazuje da su trenutni dokazi glede poboljšanja stanja kod defekata zdjeličnog dna i stresne urinarne inkontinencije slabi, no ohrabrujući, a kako se ovo područje intenzivno razvija, ostaje nam za vidjeti što nosi budućnost.

PRP je kratica koja se sve češće može pročitati kada govorimo o estetici u ginekologiji. Radi se o akronimu engleskog naziva Platelet Rich Plasma, odnosno prevedeno – plazma bogata trombocitima. Ova plazma se dobiva od same pacijentice, tako da se uzme venska krv, centrifugira na način da se odvoje krvne stanice, odnosno da u plazmi ostanu samo trombociti, a potom se takva trombocitima bogata plazma ubrizgava na željena mjesta. Ova tehnika je poznata već dugo i koristi se u svim sferama medicine, od „pomlađivanja“ zglobova, do jajnika kod neplodnosti, a u posljednje vrijeme i u svrhe vaginalne rejuvenacije. Što takva plazma čini? Naime trombociti su ispunjeni faktorom rasta tkiva koji svojim lokalnim djelovanjem pospješuje stvaranje kolagena i ostalih stanica koje svojom lokalizacijom čine određeni organ baš onakvim kakav treba biti, a u ginekološkoj estetici to se prije svega odnosi na stvaranje vezivnog tkiva potrebnog za elasticitet i čvrstoću tkiva genitalnog područja.

Na kraju, svakako jedna od trenutno najinventivnijih i najnovijih metoda vaginalne rejuvenacije su APTOS niti. Opišimo to tako – APTOS niti su konci rađeni na poseban način kako bi nakon što se postave zategnuli bilo koje područje genitala – od zatezanja otvora rodnice, velikih usana, prednjeg i stražnjeg vaginalnog svoda…

Radi se o posebnim koncima koje su tanki poput vlasi, a imaju strukturu poput mikro nazubljene osti, postavljaju se tankom iglom ispod kože i „zatežu“ željeno područje. Već duže vrijeme se koriste u području estetske kirurgije lica, vrata, pa čak i tijela, a odnedavno i ženskih genitalija. Metoda je praktički ambulantna i zahtjeva minimalan oporavak. Takve niti oko sebe stvaraju novo vezivno tkivo, a postoje varijante koje su neresorptivne (trajno se ugrađuju u tkivo, efekt traje do 5 godina, ali i nose sa sobom više rizika), te resorptivne, koje se razgrađuju za oko godinu dana, a njihov efekt, nakon stvaranja prirodnog vezivnog tkiva, traje oko dvije godine, uz manje neželjenih posljedica.

U ovom tekstu sam opisao nekoliko najrasprostranjenijih metoda koje se koriste u svrhu vaginalne rejuvenacije. Kako medicina i tehnologija napreduju mnoge od njih će postati opsolentne, a neke nove zauzeti njihovo mjesto.

Kao zaključak i vjerojatno najvažnije nameće se potreba da posebno istaknem kako je u ovoj osjetljivoj temi uloga educiranog ginekologa i razgovor sa pacijenticom prije bilo kakvih zahvata od presudne važnosti. Važno je vidjeti što točno pacijenticu smeta, koje su njezine tegobe, te pacijentici objasniti koje su normalne varijacije anatomije, kada se treba potruditi odvratiti pacijenticu od eventualne intervencije, što se može postići određenim zahvatom te ukoliko joj je zaista potreban da bude individualno odabran baš za dotičnu pacijenticu i njezin problem, a ne za sve uvijek ista metoda samo zato što dotičan ginekolog radi samo tu jednu metodu i nije educiran (i certificiran) za ostatak spektra korektivne i estetske ginekološke kirurgije, ali i da ginekolog ima iskustva i da je obučen za rješavanje mogućih komplikacija zahvata. Svakako je i obaveza ginekologa objasniti pacijentici i moguće neželjene nuspojave i rezultate zahvata koji joj se predlaže.

U svakom slučaju, područje ginekološke estetike se intenzivno razvija i za očekivati je pojavu raznih novih metoda i tehnologija, no kao i kod svake novine u medicini, i ovdje liječnik treba biti oprezan i kritičan, dok se ne dokaže sigurnost i efikasnost svake nove metode, a sve u interesu svojih pacijentica.

O autoru: Ivan Brlečić, dr. med. rođen je 1979. u Zagrebu. Završio je Klasičnu gimanziju u Zagrebu, nakon čega upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu, na kojem 2003. godine osvaja Rektorovu nagradu. Diplomirao je 2005. godine. 2006. zapošljava se u KBC Sestre milosrdnice, gdje i trenutno radi na zavodu za minimalno invazivnu ginekologiju i uroginekologiju. Uz to, od 2012. godine radi i u Rodilištu i poliklinici Podobnik.

2012. godine završio je specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije, a 2018. godine postao subspecijalist uroginekologije. Glavna područja stručnog djelovanja: uroginekologija, vaginalna rekonstruktivna kirurgija, endoskopska i „otvorena“ ginekološka kirurgija. Završio brojne poslijediplomske tečajeve i kategorije, autor je više znanstvenih članaka u stručnim časopisima te knjigama i predavač na domaćim i međunarodnim stručnim skupovima.

Powered by:

www.intimina.com   
https://www.instagram.com/intimina/    
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/