Jedini onaj kojem na dlanu možemo predati svoju krhku jezgru jest onaj koji nas voli kroz sve privide. Želimo ono muško (mitsko) biće koje će nam u uho neprestano pjevati stihove Gwen Stefani: „You're really lovely. Underneath it all." Dražesna si i ispod svega toga

Zora Bjelousov
Zora Bjelousov

Od sumraka do zore i natrag

Žene su nježna bića. Delikatna i ranjiva. Čak i one najveće kučke među nama imaju staklenu nutrinu. Ono što nas uvijek najviše zanima jest - hoće li nas Onaj kojeg volimo, voljeti natrag ispod svih maski; maski sačinjenih od korzetnih okova šminke, laka za kosu, savršeno oblikovanih uvojaka, zavodničkog pogleda ispod iscrtanih obrva i pozerskih replika... Znate li na što mislim? Ili sam to samo ja? Nemojte me, sve vi, ostaviti samu i reći mi izdajnički - ne, ja nemam te strahove, ne, ja nemam komplekse, ne, ja nemam ama baš nikakve probleme sa samopouzdanjem... Jer, ako mi to kažete, znat ću da lažete ; ).

Jedini onaj kojem na dlanu možemo predati svoju krhku jezgru jest onaj koji nas voli kroz sve privide. Želimo ono muško (mitsko) biće koje će nam u uho neprestano pjevati stihove Gwen Stefani: „You're really lovely. Underneath it all." Dražesna si i ispod svega toga. Ispod onog svog vamp izdanja. S onu stranu glumatanja. Slušam svoje prijateljice kako muškarcima neprestano govore - „What you see, is what you get." - Ono što vidiš, to i dobivaš. Ali, ja ih tako dobro znam i tako dobro znam da to nije istina. Kad maskara ode s dvofaznim odstranjivačem šminke, kad puder ode s mlijekom za lice i kad uskočite u ružičastu pidžamu s otiscima mačjih šapica... Hoće li vas i dalje voljeti? Bez erotske napetosti koju rađa polumračni klub, bez crvenih obraza koje rađa vino i bez verbalnih igrica koje vas pretvaraju u zavodnicu? Hoćete li i dalje biti femme fatale i nakon ogoljenja do kosti... Stripped to the Bone?

lana del rey by mondino

Već nekoliko dana zaredom manijakalno slušam Lanu del Rey. I odzvanja mi u ušima stih „I heard that you like the bad girls. Honey, is that true?" Vole li muškarci doista samo „zločeste cure"? Koliko „zločeste" moramo biti da bismo bile fatalne i obožavane? I tko su te „zločeste cure"? Jesu li one među nama? Jesmo li mi one? Kada se i kako iz „zločestih" pretvaramo u „dobre" i obrnuto?

Moja je idealna slika sretnog života uvijek slikana u dvoje. Nisam rođena da budem sama (vjerojatno nitko od nas nije), ali s prepuštanjem životu u paru uvijek dolazi to neminovno ogoljenje. Koliko smo spremni da nas onaj drugi doista vidi i doista zna. Jer, postoje partneri koji se gledaju, a ne vide. Svjedočim tolikim vezama u kojima su ljudi slijepi. Ne kažem „slijepo zaljubljeni", već slijepi - gledaju se, a ne vide. Podvaljuju jedno drugome razne osobnosti, žive paralelne živote, pretvaraju se i glumataju.

Neiskrenost je postala vrlo uobičajen lajt motiv modernih parova. I sam početak ljubavi često kreće „neiskreno" -  zavođenje je katkada prava igra neiskrenosti. Nadmašivanje u dokazivanju. Tko će se bolje upakirati i „prodati" - savršeno naglasiti svoje stvarne (i ponešto imaginarne) vrline, a onda će mane plasirati kasnije (kad već bude prekasno). Ne generaliziram, samo kažem da na zavodničku i ljubavnu neiskrenost često nailazim.

Ipak, pitanje i dalje ostaje - koliko smo zanimljive samo kad smo „zločeste", misteriozne i tajanstvene, a koliko ostajemo intrigantne kada maske padnu? S obzirom da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, onda nam je valjda dozvoljena i doza ženske neiskrenosti? Ili...?

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.