Hajde priznajte, volite li svoj posao? Da li je upravo ovo što radite ono što ste oduvijek željeli? Jeste li i vi jedna od onih osoba koja se pomirila sa sudbinom i sumorno udara po tastaturi u nekom klaustrofobičnom uredu, obavljajući smrtno dosadan posao?! Ako jeste, nikada nije kasno da se počnete baviti profesijom koju ste oduvijek sanjali
Mnogi, nažalost, dijele sličan scenarij - podnose svoj posao samo zato jer je plaća sigurna i redovita, ali prilično mala. Prilike za napredovanje mogu samo sanjati, a kolege i radna okolina ih toliko pozitivno motiviraju da u torbici uvijek imaju koji Hellex, čisto za svaki slučaj.
Premećete tako papire s jedne hrpe na drugu, godine prolaze, podočnjaci su vam sve veći, a volja za životom sve manja kada pomislite da ćete tako dočekati mirovinu. A tek onda ono malo volje pobjegne u panici na samu predodžbu života hrvatskih penzića i sveprisutne kontejnere. Da li zaista želite dočekati te neslavne godine radeći nešto što zapravo iz dna duše - u najblažoj varijanti - ne volite?
Jesu li snovi samo za klince?!
Zaboravili ste djetinje snove o tome kako ste željeli postati balerina, doktorica ili trenerica pasa. Zapravo na njih danas samo sjetno odmahujete rukom: „Ah, snovi, tko se još toga sjeća... Ne možemo si to priuštiti..." Ima nekih koji nikada nisu bolovali od sindroma Petra Pana pa na ovakve stvari posprdno i s visoka odvraćaju: "Dajte molim vas, odrastite. Treba plaćati račune i jesti svaki dan... Snovi su za malu djecu."
Odlučno odbijam dati ovakvim pametnjakovićima za pravo. Jednostavno moramo sanjati; nisu li snovi nešto što nas motivira, ono od čega su načinjeni naši životi? Čak i kada nas više ne bude, naši snovi će živjeti i dalje. Ne treba daleko tražiti; što mislite kako su nastali Eiffelov toranj, Mona Lisa ili Ana Karenjina, Taj Mahal, Patnje mladog Werthera, Van Goghovi Suncokreti ili Bethovenova Oda radosti... E da nisu sanjali...
Moj prvi san kao djevojčice bio je da postanem arheologinja. Posao arheologa je uključivao dovoljnu količinu misterioznih i cool elemenata, što je bilo presudno za osvajanje mojih djetinjih snova. Na moje zgražanje, ubrzo sam saznala da cool poslovi uključuju i kopanje po grobovima. Mojem snebivanju nije bilo kraja.
Tako sam se bez puno razmišljanja zarazila novinarskim virusom; tu sam bila sigurna da barem neću morati skupljati kosti nekih nesretnika koji su skončali prije koje tusućljeće. Vječito sam nešto piskarala, išla na literarnu grupu, voljela sam čitati. Novinarstvo je bilo samo logičan nastavak mojih ljubavi iz djetinjstva. A tek kad sam odgledala film „Godina opasnog življenja", s Melom Gibsonom u dobrim danima, dok još nije sišao s uma, znala sam da je moja sudbina zapečaćena. Negdje na pola puta između faksa i ulaska u „pravi svijet", još uvijek opčinjena snovima o velikim redakcijama, uzbudljivim putovanjima i zvucima kuckanja pisaće mašine, (oprostite, ali računala su tada bila daleka budućnost), sigurna sam da me nešto ogromno i opako zviznulo u glavu. Jer, kako inače objasniti činjenicu da sam odustala od svojeg životnog sna i upustila se u poziv koji me nikada prije nije privlačio. Priznajem, s vremenom me osvojio i evo me sada već gotovo desetljeće i pol živimo u korektnom suživotu. Korektno je pravi izraz. Našoj vezi nedostaje gušta, safta i ponekog začina.
Nikad nije kasno
Godine su prohujale, malo smo ostarjeli i više se ne možemo prisjetiti što nas je uopće privuklo jedno na drugome. Iako nismo baš presretni skupa, a to je javna tajna, mi se cijenimo i poštujemo, ispunjavamo sve obaveze jedno prema drugome, baš kao što smo i potpisali.
Zapravo, sada mi je jasno: ovaj posao je moj „rebound" posao. Tu bi Amerikanci, stvoritelji rebound termina, pali u nesvijest od čuđenja. U nevjerici, razrogačenih očiju bi pitali: "I ti si se stvarno udala za rebound tipa?" A ja bih malodušno slegnula ramenima: „Jesam, da. Pa?"
Ja i dalje sanjam svoju prvu ljubav, ponekad se i nađem s njom i provedemo kasne noćne sate zajedno, sada uz mekano kuckanje tastature laptopa. Dugo se nismo družili, zaželjeli smo se jedno drugog, guštamo. Ljubav cvate na zadovoljstvo svih u ovom poslovno-ljubavnom trokutu.
Uz malo kompromisa, hrpe dodatnih obveza i puno dobre volje - došla sam do svoga posla iz snova. Sada zapravo imam dva posla i zato mi nitko ne može reći da se snovi ne ostvaruju. Istina, nije onako kako sam zamišljala i sigurno nikada neću postati Christiane Amanpour, niti ću prašiti kontinentima u potrazi za savršenom pričom, ali imam ga. Imam ono što sam oduvijek željela u barem jednom obliku, a to je i više nego dovoljno da ne trebam onaj Hellex s početka ovog teksta.