Mislili smo da se ovakve stvari događaju samo u tragikomedijama - u mahnitom pospremanju stana, karte za U2 odletjele su u vreću za smeće, zajedno sa starim računima, ambalažom od žvakaće gume, prašinom i iskorištenim maramicama. I što sad? Pa ništa... Pokrit' se poplunom po glavi 9. i 10. kolovoza

u2Za mene nije bilo dvojbe kada sam čula da U2 dolazi u Hrvatsku; idem na koncert pa makar naglavačke! Nije da sam vatrena obožavateljica, ali U2-ovci su obilježili veliki dio mog odrastanja. Ne mogu im odoljeti, kao niti Duranovcima, (bila sam smrtno zaljubljena u Johna Taylora i njegov izblajhani pramen) ili Depechovcima... 

Ponukana snažnim uvjerenjem da me muškarac mog života „nikada nikamo" ne izvodi i da se premalo ili uopće ne zabavljamo, da živimo poput penzića, da nam život prolazi i da JA jednostavno MORAM ići na taj koncert, započela sam višednevno vijećanje u našoj maloj dvočlanoj obitelji. Pregovori su bili dramatični i iscrpljujući, nabijeni emocijama - naravno, samo s moje strane. Ruku na srce, uglavnom sam gnjavila i kvocala jer se njemu i nije baš išlo. Vršila sam pritisak, stjerala ga u kut. Pala je i poneka suza uz tužnu priču o mojem nikada ostvarenom snu o posjeti velikom giga mega rock koncertu. Već sam se vidjela kako potežem pivo, obučena u poderane traperice i starke, vičem i skačem... (Autocenzura: uups, pivo ne pijem jer imam celijakiju, a poderane traperice nemam. A niti starke.)  

Kad se mala lati pospremanja

Moji argumenti protiv njegovih, a njegovi su bili puno racionalniji od mojih, kako to već biva: da je to bačen novac, da imamo drugih prioriteta u životu (što je živa istina), ljeto, gužva, gnjavaža... Ali ja sam bila nepopustljiva, poput bit bulla i iskreno, bila bih pristala i na tzv. socijalne ulaznice na sjevernoj tribini. Ali on je inzistrirao na sjedećim mjestima i po završenim pregovorima kapitulirao i galantno iskeširao tisuću i petsto kuna. Bez da je trepnuo. Ja sam nam, na sedmom nebu, nabavila ulaznice. Sjedeće, gospodske. Mjesecima su gizdavo stajale u kuverti na mom pisaćem stolu. Da su samo znale kakva ih sudbina čeka, pobjegle bi glavom bez obzira.  

Prije otprilike dva tjedna u naletu hormonalnog poremećaja, moj maleni mozak je doživio totalni sumrak te odlučio pospremiti radni stol. U hrpi papira koju sam bacila bila i je i kuverta s ulaznicama za moj veliki životni san: veliki giga mega rock koncert koji nikada neću posjetiti. Nesreća je u tome što sam to shvatila tek jučer, tri dana prije koncerta. Dugo željene ulaznice sada tužno leže u hrpi smeća negdje na porečkom smetištu, a moja prijateljica me tješi da sam možda nekom komunalcu uljepšala dan. Ili barem jatu galebova koje će se možebitno uputiti prema Maksimiru.

Dečki na ulazu, pustite me! Pliiiiz!

rock koncertMuškarac mog života je to prilično sportski prihvatio. Drago mu je da se ispostavilo kako je on bio u pravu, to je zaista i bio bačen novac, i sada me zove „rock star". Kaže da nema veze, da ćemo nagodinu ići na U3. Ili nek' pošaljem Bonu mail, da će on sigurno imati razumijevanja i nabaviti mi neke akreditacije za backstage, kao kakvoj ostarjeloj groupie. Ili nek' si pospikam s dečkima na ulazu, malo nek' namignem i to... i da će me sigurno pustiti. Nutka me vinom, samo nek' si popijem da zaboravim. Ili da se možda sjetim u alkoholiziranom stanju dal' sam ih ipak negdje pospremila na sigurno... Ne uzrujava se, veli, zbog novca, a ja se pitam jel' to normalno. Jer meni je zlo samo kad pomislim koliko su te karte koštale. To je koji ono dio moje plaće... Ne baš mali.

Prijateljice su divne i pune razumijevanja; kažu da je to što sam zabunom bacila ulaznice samo dokaz da sam pod ogromnim stresom i opterećena poslom, brigama. Ne žele mi direktno reći da sam smotana k'o sajla, a osjećam im to u glasu. Vidim im veliki upitnik u očima i neizgovoreno pitanje u oblačiću iznad glave: "Koliki genijalac moraš biti da baciš karte za U2?" Ali one to ne kažu, samo mi nježno lažu i tješe me. Zaista, divne su te moje prijateljice.

Poput pokvarene majoneze

A ja? Ja sam u totalnom šoku, patim. Jučer, kada sam shvatila da karata nema, u totalnoj nevjerici sam pomislila nabaviti nove i praviti se luda. Ali taj plan mi je ipak bio preblesav i totalno histeričan. Onda se pojavio tračak nade da ću ulaznice ipak pronaći. Možda sam ih negdje tutnula, da budu na sigurnom... Hvatala sam se i za najmanju slamku spasa. Danas, nakon temeljitog pretresa stana, nestala je i zadnja nada. Ulaznica nema, a ja sam cijeli dan na rubu suza. 

Proći će godine, ako ne i desetljeća prije nego opet ugnjavim muškarca svog života da me negdje povede. Na koncert U2, na primjer. Do onda ćemo svi biti u penziji. U međuvremenu, njihove pjesme neće u meni buditi uspomene na moje prve izlaske, već će mi stvarati neugodan osjećaj u želucu. Kao da sam se upravo prejela pokvarene majoneze.

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.