Dobitnice Krležinih "Glembajevih"

„Ubojstvo, grabež, pohota – a jednako i samoubojstvo, nervno rastrojstvo, motivi su koji pokreću radnju ovih Krležinih tekstova, a ujedno i metafora njegova moralnog stava i njegova shvaćanja povijesnog djelovanja glembajevštine.", Ivo Vidan

Dvije čitateljice koje na poklon dobivaju prekrasno novo izdanje "Glembajevih" (Naklada Ljevak), klasika hrvatske književnosti iz pera velikoga Miroslava Krleže, su

KRISTINA MIHIć, GUNDINCI

IVA MILETIC FIORENINI, DUBROVNIK

Kad se bog Mars preselio u Irak i Afganistan, a zvanice se razišle sa krvavog Banketa u bivšoj Jugoslaviji, Glembajevi su uputili čvrst pogled u zrcalo, popravili kravatu, pogledali na rolex i izišli na prijeme, u počasne lože nogometnih stadiona, na modne revije i proslave vlastitih jubileja u strogo kontroliranim klubovima. Oni su zapravo odavno bili tu, ali sve dok se tlo nije koliko-toliko smirilo, nastojali su da ne zveckaju previše svojim miliunima i da se drže zavjetrine. Osim kad im je trebalo za posao. A u tim prilikama umiljato su šenili sve praveći kolutove unatrag ispred gospodara tuđe muke i, dok su im ovi dobrohotno klimali visoko uzdignutom bradom, gospoda Glembajevi su grabili i grabili. Taj grabež – uz obavezno zakidanje na reketu patronu koji im ga je omogućio – čvrst i trajan korijen ima u smutnom vremenu u kome je pošten i pristojan svijet doveden na prosjački štap. Sigurno je da nitko od njih nije zaklao u šumi kramara Kranjca i tako došao do početnog kapitala poput Ignaca Glembaja, ali da su njegovi današnji duhovni potomci svoj prvi miliun stekli na kriminalan ili na makar protupravan i nemoralan način u to nema mnogo sumnje. Poslije je bilo lako.

Glembajevi naših dana mahom pripadaju prvoj generaciji. Tek usvajaju manire, Cambridge i Harvard jesu poželjna, ali nipošto čvrsto zacrtana destinacija njihove djece, strane jezike govore slabo ili nikako mada ima slučajeva da pojedini sinovi koriste svaku priliku da paradiraju znanjem engleskog, još uvijek su nesigurni u preuzimanju javnih funkcija koje nose društveni ugled... Zapravo, još uvijek su Klanfari – netom obogaćeni skorojevići iz posljednjeg dijela ciklusa o gospodi Glembajevima. Ali, njihovo vrijeme je došlo. Dok stoje sa čašom negazirane mineralne vode u ruci okruženi nasmješenom bulumentom trabanata i ulizica, samodopadno i bez ikakvog zazora zbore o makroekonomiji, Europskoj uniji, Wall Streetu, politici, kulturi i umjetnosti, štetnosti pušenja, Kosovu, atomskoj fizici, Putinu, Obami, položaju i perspektivama Srbije i što nam je činiti. Svaka njihova riječ praćena je oduševljenjem i odobravanjem, na svaki mig spremno se reagira. Može im se. Kao oni nekad političkim moćnicima, danas njima kao nezaobilaznim faktorima u svemu i svačemu dolaze na noge ministri, intelektualci, umjetnici, estradne zvijezde, sportaši i svi ostali. (Filip Švarm)

„Glembajevi, uzeti sintetično, znače neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija, koje se probijaju iz blata, zločina, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog života (u jednu riječ: kretanje iz tmine u svjetlost), ali isto tako, retrospektivno, čini se da je to gibanje kao i sve drugo podvrgnuto nekim stalnim, nevidljivim i nepisanim zakonima."

Miroslav Krleža rođen je 1893. u Zagrebu. Već je svojim prvim knjigama iz doba društvene i kulturne krize potaknute Prvim svjetskim ratom dospio u središte javne pozornosti, da bi njegovo opsežno i raznovrsno djelo do kraja XX. stoljeća steklo status najvažnijega opusa hrvatske književnosti. Ogledao se u gotovo svim žanrovima modernističkih estetika svoga doba, od avangardističkih drama (Kraljevo, Kolumbo) do romansirane društvene kronike (Zastave). U nizu naslova, nakon novelističkoga ciklusa iz života hrvatskih domobrana Hrvatski bog Mars, izdvajaju se drame o Glembajevima (Gospoda Glembajevi, Leda, U agoniji), romani Povratak Filipa Latinovicza i Na rubu pameti, pjesnička zbirka Balade Petrice Kerempuha, polemičke i esejističke knjige Moj obračun s njima te Deset krvavih godina, zapisi o putovanju Izlet u Rusiju. Krleža je istodobno trajno poticao kritičko preispitivanje vrijednosti i mitova, bitno pomažući da se hrvatski identitet učvrsti kao samorazumljiv i održiv glas u zajednici slobodnih naroda. Od 1950. je vodio Leksikografski zavod, koji se poslije njegove smrti 1981. u Zagrebu, po Krleži i zove.