Svake godine, čim prosinac pokuca na vrata (budimo realni, čak i ranije), svi mi roditelji krenemo razmišljati o tome kakav će biti naš Božić. Hoće li ukrasi biti novi, dom dovoljno uređen, jesmo li pripremili prave poklone? I lako je u toj buci lako zaboraviti ono što djeca najdublje pamte: konzistentnost i prisutnost. Sitnice koje se ponavljaju. Toplinu koju prepoznaju. Ritual koji ostaje isti čak i kad sve ostalo u životu raste i mijenja se. One stvari koje radimo zajedno svake godine, koje su samo naše.
Kad pogledam svoje djetinjstvo, ne sjećam se spektakularnih dekoracija niti savršeno uređenog doma. Sjećam se istih ukrasa koje smo vadili svake godine, pa makar bili pomalo izblijedjeli. Posebno pamtim jednog smiješnog djedicu rumenih obraza i jedan prekrasan stolni borić ukrašem sitnim svilenim ružicama koje je moja mama radila, a stajao je na stolu dnevnog boravka uz naš kućni telefon i tako svake godine. Sjećam se lampica koje smo morali popravljati i raspetljavati, i jedne iste šalice iz koje sam pila kakao koji je mama radila. Ta ponavljanja stvarala su osjećaj sigurnosti koji tek danas razumijem. Nisu nam trebale svake godine nove stvari, trebalo nam je ono poznato, ono naše. Nešto na što možemo računati i nešto u čemu svi sudjelujemo. O ovome pišem jer i ja često podlegnem konzumerizmu, pogotovo u ovo doba, iako ima nešto čarobno u tradicijama gdje svake godine kupimo jedan novi ručno rađeni božićni ukras. Vjerujem da su obiteljske tradicije zapravo male, dosljedne geste ljubavi. Ne treba nam uvijek spektakl, već nam treba kontinuitet. Dani ne moraju biti savršeno kurirani, nego trebaju biti posvećeni jedni drugima.
Pišem vam ovo iz perspektive mame troje djece, čiji su se roditelji razišli prije nekoliko godina, kao i roditelji mog muža, i time, iako smo odrasli ljudi, baš u blagdanskim trenucima dobijemo osjećaj sjete i težine, čak i tuge, za izgubljenim tradicijima. Nakon mog teškog zdravstvenog stanja koji je kulminirao baš oko Božića prije nekoliko godina (sada su srećom stvari dobro), zaista smo morali pomno i realno sagledati što Božić čini čarobnim našoj djeci (a i nama), i što će postati naše tradicije kroz godine. Evo nekoliko mojih savjeta i nadam se da će biti od pomoći, kako ove godine, tako i idućih.
1. Ritual koji se ponavlja, iz godine u godinu
Djeca vole znati što slijedi. Ako svake godine zajedno palite iste lampice, stavljate iste ukrase ili čitate istu priču, to postaje sidro. Nešto čemu se zajedno veselite, na što znate računati i što stvara osjećaj obitelji, zajedništva i doma. To ne znači da se ne mogu uvoditi noviteti. Dodati poneki novi ukras svake godine može biti divno, čak i povezujuće iskustvo, ali baza ostaje ista, s najdražim ukrasima. Mi svake godine kupimo jedan novi ručno rađeni ukras, napravimo par svojih, i dok zajedno kitimo naš bor, sa svakim tim ukrasom prisjećamo se Božića baš te godine. Imamo svoje rituale Božićnih kupki, adventskog kalendara, movie nightova i pričanja priča pod ručnom svjetiljkom. Sadržaj knjige, odabrani film i detalji istih mogu se mijenjati, ali neki temelji ostaju isti.
2. Male stvari koje stvaraju velika sjećanja
Možda je to zajedničko miješanje tijesta. Možda gledanje istog filma u “matching” pidžamama. Možda šetnja po susjedstvu dok gledate lampice. Ponekad upravo te sitnice nose najviše radosti, jer djeca osjećaju: „Ovo je naš način, ovo je nešto posebno naše.“
3. Stvaranje umjesto kupovanja
Djeca se ne sjećaju što je bilo skupo. Sjećaju se što je bilo zabavno. Sjećaju se brašna po kuhinji, ukrasa koji vise malo ukrivo (znam da je ovo može biti frustrirajuće nama koji volimo da sve bude točno kako smo zamislili, ali djeci znači sloboda da ukrašavaju kako žele bez da ih se stalno ispravlja), kolača koji nisu ispali savršeno (ali smo ih s guštom zajedno pojeli). To je kaos koji vrijedi zadržati. Koliko god sve traje duplo dulje (a traje) i koliko god velik nered ostane nakon (a ostane), garantiram da je vrijedno ama baš svake ekstra mrvice i minute.
4. Opušteni dani umjesto blagdanskog stresa
Najljepše uspomene često nastanu u trenucima bez žurbe. Kad ima prostora za razgovor, igru i toplinu. To su dani koji ostaju zauvijek, nama i djeci. Često mislimo da moramo odraditi sve moguće. Posjetiti svaki advent, napraviti svaku aktivnost i urediti svaki kutak stana, ali to često djeci bude preopterećujuće (i nama) i na kraju nema svjesnog fokusa pa pola toga dugoročno padne u zaborav. Djeci je puno draže imati smirene roditelje u jednostavnim, zabavnim trenucima, nego da dožive mega ogromnu količinu stvari u trčanju za božićnom čarolijom.
5. Uspomene koje rastu s njima
Jedna fotografija svaki prosinac na istom mjestu. Jedno pismo koje čuvate iz godine u godinu. Jedan ukras koji dodate svake zime. Sve te male, stabilne dodirne točke grade osjećaj pripadanja. Tradicionalni trenuci ne žive u estetici, nego u ponavljanju.
U tome da djeca znaju: „I ove godine ćemo raditi to i to i baš ovo pripada nama.“ I možda će jednog dana teže opisati detalje. Ali sjećat će se osjećaja. Mirisa, smijeha, topline, poznate rutine. Sjećat će se onoga što je bilo stalno i sigurno u svijetu koji se neprestano mijenja, danas brže i intenzivnije nego ikada prije. Zato mi, dok stvaramo čaroliju, trebamo zapamtiti da njihovom srcu više nego išta drugo treba naša prisutnost, tiplina i sigurnost. To je, zapravo, najljepša tradicija koju im možemo dati.
Piše: Una Pašić Gregović, doula i edukatorica
Photo: Stoodio Soo
Web: www.una-bridged.com
Instagram: https://www.instagram.com/una.bridged/
www.intimina.com
https://www.instagram.com/intimina/
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/
S ljubavlju i podrškom,
Una Pašić Gregović
