Kompromis - ubojica ili spasitelj veze?

On bi danas za ručak pohance, pečene krumpiriće i salatu, a ja bih baš pržene girice s maslinovim uljem i svježim bijelim kruhom. Njemu se na more vozi laganini starom cestom, preko kanjona Zrmanje pa malo nekamo na janjetinu i guštanje u krajoliku, a ja bih brzopotezno do mora uz jedno stajanje za jedno piškenje na benzinskoj. Samo da se što prije bućnem u Veliko plavo...

On zimi voli da je temperatura u stanu oko 18°C (tek toliko da para ne ide iz usta od hladnoće dok se razgovara), a ja baš volim da je oko toplih 25°C jer one slatke kućne trenirkice koje imam više su pozerske nego tople... On baš ne voli kad Nick Cave trešti na sav glas i više mu se sviđaju male skvičavice poput Britney Spears... Ja obožavam partijati i izlaziti, a on je više kućni tip koji voli mirne večeri, uz pivo i TV. Ja volim šetnje, a njega bole noge... Naravno, to su samo mali primjeri neslaganja. One ozbiljnije ostavit ću za sebe da se previše ne zbediram kad ih ugledam popisane crno na bijelo.

Riječ kompromis tako je beskompromisna

I kako onda pomiriti sve te različite želje i afinitete?! Naravno, magična riječ 'kompromis' prva je koja i meni i vama pada na pamet... A ta je riječ, uf, tako beskompromisna i nosi tako loše konotacije. To znamo svi koji smo u dugim vezama i brakovima. Možda će vam se učiniti da je tema o kompromisima u ljubavnim vezama već prožvakana i dosadna, ali kompromisa ima koliko i veza, pa onda još i toliko stavova o kompromisima i njihovoj (bes)korisnosti. Kada sam razgovarala s ljudima oko sebe o nužnosti kompromisa u ljubavnoj vezi, pa onda uz sve te priče još dodatno čitala po netu o istoj temi, iznenadila sam se koliko ljudi oko mene kompromis shvaća kao nužno zlo, poistovjećujući ga s kompromisima – uzmacima/pomacima/kalkulacijama – koje najčešće radimo u poslu. Rastužila me i obeshrabrila činjenica da i vlastite ljubavne veze doživljavamo kao odnos moći – tko će biti veća faca, tko će kasnije popustiti, tko je tvrdoglaviji, tko u vezi "nosi hlače", tko je "pravo muško", tko će lupiti šakom po stolu i reći – e, sad je dosta...

Bez konkurencije najdebilniji su tekstovi razvikanih američkih self-help psihoanalitičara koji svoje teze vrte u krug oko floskule "you must compromise and always be ready for open and honest communication, without compromising your own needs and wishes" – "morate biti spremni na kompromise i uvijek spremni na otvorenu i iskrenu komunikaciju, ali ne smijete kompromitirati vlastite potrebe i želje". To je valjda jedan od najglupljih savjeta koji sam pročitala o muško-ženskim odnosima (i odnosima općenito). Sve se, dakle, uvijek svodi na to da morate biti spremni na kompromis, ali da morate znati povući pravu granicu u trenutku kada taj kompromis počinje ugrožavati vašu osobnost i integritet. To je maloumno poput savjeta – "progutajte g...no, ako vam se guta, a ako ne, onda nemojte!"

Popuštanje s ljubavlju

Nazovite me naivnom romantičarkom, ali ja ne vjerujem u kompromise (kompromise tipa: "'ajmo se naći na pola puta, pa je svatko polovično (ne)zadovoljan, što produbljuje (ne)zadovoljstvo u vezi i dovodi do krajnje letargije"). Nakon nekoliko veza, od kojih ova posljednja traje 12 godina, Bogu hvala nisam neiskusna u svađama, odlascima, vraćanjima i popuštanjima, ali riječ kompromis vežem za druge životne sfere, posebno za posao. Za ljubavni odnos vežem riječ kompatibilnost i spremnost na popuštanje iz naklonosti, ljubavi i privrženosti. U ljubavnom odnosu uvijek je, u nekim detaljima, jednome od vas dvoje nešto manje, a drugome više važno. Zato je lijepo popustiti iz ljubavi i s ljubavlju u onim trenucima kada u očima osobe koju volite i s kojom dijelite život vidite da joj je to nešto baš jako važno. Ne radi se tu ni o kakvom kompromisu; radi se o nesebičnom ustupku i lijepoj gesti prema osobi koja je vaša polovica – drugi dio para koji skupa činite.

Posebno mi idu na živce muškarci (i žene) koji u vezi žive po načelu "da, draga" – smješkaju se drugome u lice, naoko se sve dogovore, pa naprave po svome. Takvi nezreli šonjasti ljudi pravi su primjeri egocentrizma i sebičnosti, oni ljigaroši koji "jedno misle, drugo kažu, treće rade..." Ti nisu vjerni ni sebi, a kamoli drugima, jer se na kraju pogube u vlastitim kalkulacijama. Ne mislim pritom da su nevjerni u smislu preljuba - da varaju – već mislim da su toliko opsjednuti vlastitom dobrobiti da zaboravljaju da je ljubav ples za dvoje. Ponekad tango, ponekad sentiš, ponekad salsa... Svaki puta netko drugi daje ritam i vodi ples, ali on treba biti usklađen i elegantan. Tu i tamo možda se dogodi pokoji pad i gaženje po prstićima, ali to je ukalkulirano. Tko ne želi plesati, uvijek može sjediti sa strane.