Najviše me umaraju neiskreni i hipokritski međuljudski odnosi. Kao vjerojatno i većinu vas. A opet, s druge strane, neprestano se, htjela, ne htjela, nalazim do grla u mnogima od njih. Opet, kao vjerojatno većina vas. Naporno usiljeno smješkanje i kurtoazne fraze nikako ne možemo izbjeći na dnevnoj bazi, posebno kada je riječ o poslovnim odnosima
Uvijek se divim ljudima koji su u poslovnim (ali i privatnim) odnosima hladnokrvni i proračunati „diplomati“ – znaju šutjeti kada treba, laskati kada treba, dati savršeno povjerljiv ton svojim riječima, nasmiješiti se u pravi tren, ohrabrujuće vas potapšati po ramenu baš u idealnom momentu ili perfektno tempirati neku lakonsku šalu… Doista me fasciniraju takvi talenti, takve komunikacijske vještine koje bi čovjeka spasile vjerojatno i u doba spletkarenja zloglasne obitelji Borgia, u renesansnoj Italiji. Zašto sam spomenula Borgije? Pa zato jer suvremeni poslovni svijet u zemlji maloj poput Hrvatske i gradu malom poput Zagreba vrvi raznoraznim sitnijim ili većim spletkama. Pritom, dakako, ne mislim na zakonom zabranjena djela kakvima su pribjegavali Borgije – trovanja, izgnanstva, čedomorstva…, već mi paralela služi kako bih dočarala manipulativne, hipokritske i lažne odnose koji se razvijaju u domaćoj poslovnoj bari, u kojoj gotovo svaka žaba svaku poznaje barem po pričama, neovisno o profesiji. Za poslovno preživljavanje u takvoj atmosferi, trebate biti baš pravi „diplomat“.
Znate li plivati u spletkama?
Čovjek još nekako iščisti i raščisti privatne zavrzlame, otkanta ljude koji mu osobno ne odgovaraju, koji ga umaraju, koji su ga povrijedili, uvrijedili… Uostalom, tko bi, tko je pri zdravoj pameti, svoje tako vrijedno slobodno vrijeme poklanjao ljudima koji mu ne pašu? No u poslu postoji forma – najčešće ne možemo birati kolege, nadređene, podređene, poslovne poznanike… U poslovnom smo okruženju, unutar vlastite profesije, prisiljeni, u okviru vlastitoga profesionalnoga miljea, neprestano nalijetati na iste njuške koje nam idu dozlaboga na živce. Sigurno vam ovaj osjećaj nije nimalo stran. Poslovni mikrokozmos (bez obzira je li riječ o medijskoj redakciji, tvrtki, uredu, zbornici, ordinaciji, ministarstvu ili tek sretanju kolega na događanjima, press konferencijama, domjencima…), ima svoje zakonitosti u kojima treba znati plivati baš kao u spletkama kakvog kraljevskoga dvora. Ili obitelji Borgia.
Ogovaranja kolega, zabijanje noževa u leđa, klanovi ovi, klanovi oni ili nekolegijalnost, sa svime se time većina ljudi susreće u svojoj radnoj okolini svakoga dana. Ima onih „kamenih“ koje poslovna hipokrizija i usiljena uljudnost na dnevnoj bazi baš nimalo ne izbacuju iz takta; ima onih senzibilnih koji kod kuće rone suze nakon radnog dana, a ima i onih blaženih koji sjajno plivaju u takvim odnosima, zahvaljujući diplomatskom daru i urođenoj ležernosti… Nekoć sam, kao fino odgojeno dijete, bila uljudna prema kolegama, nadređenima, podređenima… Smješkala se, trudila se, pomagala… I onda sam počela dobivati „šamare“, jer eto živimo u društvu koje osobito ne cijeni finoću. Zanimljivo, istodobno, kolege koji su bili drski, hiroviti, bezobrazni i beskrupulozni (ali ne nužno talentiraniji ili kompetentniji), nisu dobivali „šamare“ – dapače, gledalo ih se vrlo blagonaklono.
Istina oslobađa, čak i kada nije dobrodošla
Tijekom (sada već relativno duge) vlastite medijske karijere, na teži sam način naučila baš sve o zakonima taštine, jala, drskosti, licemjerja i lažne lisičje usiljenosti koje vladaju medijskim poslovnim miljeom (ali i drugima profesijama, naravno). U početku me sve šokiralo, čudilo pa i boljelo. Istina, nisam se previše izjedala zbog poslovnih „nepravdi“ učinjenih meni ili kolegama (hvala bogu na relativno ležernom karakteru), ali sam uvijek, na vlastitu štetu, imala tendenciju ljudima oko sebe reći istinu u lice. A istinu nije uvijek pametno reći. Pogotovo ne u poslu. Daleko su korisniji talenti, kao što sami znate – ulizivanje, laskanje, smješkanje, tepanje i svekoliko poslovno kenjkanje… Rijetki su ljudi otporni na dobro upakiranu lasku i ulizivačinu pa ako nešto želite, bilo od nadređenog, podređenog, kolege, partnera, pa čak i klijenta, najčešće znate što vam je činiti – uz kakvu takvu poslovnu kompetenciju i iskustvo, izmiješajte sladunjavost, plitki humor i laskanje. Ne kažem da prolazi uvijek jer, bogu hvala, ima još profesionalaca koji vole decidiran, otvoren, profesionalan poslovni razgovor bez uvijanja.
Imam tu sreću da moje svakodnevno radno okruženje čine ljudi koji ne gaze preko leševa s osmijehom i ružom u zubima, već su doista ugodnog karaktera i visokog stupnja kolegijalnosti. Ali imam i tu nesreću (uvjetno rečeno nesreću jer doista volim svoj posao), da vrlo često moram odlaziti na razno razna događanja na kojima susrećem kolege iz drugih medijskih redakcija, konkurentskih medija, bivše šefove, kolege iz struke… Neki od njih doista su srdačni i topli, mogla bih ih čak nazvati dobrim i dragim poznanicima, neki su mi čak i bliski prijatelji, ali većina, ruku na srce, tek su osobe koje sa mnom nemaju ama baš ništa zajedničkoga osim iste/slične profesije. Situacije na takvim domjencima/press konferencijama/događanjima nevjerojatno su komične i najbolje je kada ih gledate s distance. Ljudi koji se inače međusobno surovo ogovaraju, pa čak i mrze, odjednom se cmaču i grle, uz cičave povike oduševljenja - „Joooj, di si, maco, kak' si mi danas zgodna! Pa kaj ima kod tebe?“ – držeći istovremeno figu u džepu. Najbolje su situacije kada netko od kolega napusti kružok pa ga onda ostatak ekipe odmah po kratkom postupku udari ogovarati, tek što je izašao. Ponekad sve to ostaje samo na nekoliko ružnih ili ciničnih komentara (oni lukaviji sve upakiraju u dvosmislenu doskočicu), ali, i sami znate, nerijetko takve stvari mogu imati i ozbiljne poslovne reperkusije.
Držim se vrlo jednostavnih pravila – šuti i radi i pusti da tvoj rad govori umjesto tebe. Ne smješkam se nikome koga ne cijenim jer mislim da je to nepravedno. Ne ulizujem se nikome jer mene samu vrijeđa kada se od mene nešto pokušava dobiti laskom. I uvijek, ali baš uvijek, svakome dajem ono što on daje meni – recipročnost je u poslu vrlo važna jer kako kaže dobra stara poslovica – „What goes around, comes around!“.
mackica
@07.05.2012. 12:30 1Ehhh, Zora, Ti, ja i probrano društvo :))) A ostali, baš se i ja ponekad pitam kako mogu ....
Minimojka
@07.05.2012. 12:36 1Ma ko da sam ja to pisala! Najgore mi je kad mi se smješkaju persone koje znam da me mrze... Fuj, mrzim licemjere, posebno na poslu, kad već provodim veći dio dana na njemu...
tirzah
@07.05.2012. 12:51 4Ja sam uvijek za surovu iskrenost. Ja se apsolutno ne snalazim među tim licemjernim facama koje imaju toliko svojih problema i nedostataka, ali naravno da se ne bave sami sobom, već sa nekim kao ja, tko usprkos svim problemima i trenutnim čistim preživljavanjem zbilja takvo što ne treba. Prije sam i ja bila fina prema svima, a u zadnjih par godina sam naučila reći NE takvom ponašanju. Mora čovjek proći školu života. Na poslu nikad ne tračam. Privatno imam svojih par prijateljica sa kojima naravno pretračamo neke naše male priče, ali najgore mi je to: "Bok, draga! Joj, kak mi super izgledaš! Sva blistaš! bla, bla, bla......! Od toga se doslovce ježim. Znači, Zoro, a vidim i iz komentara ostalih cura sa Femine nismo jedine. Nadam se da ćemo jednom mi ovakve kakvo jesmo postati većina!
beba
@07.05.2012. 12:51 1E pa svaka čast... ZORI!!!!!!! Ovo je TEKST NAD TEKSTOVIMA!!!!! GOLA ISTINA ... situacije u kojima sam se i sama našla nebrojeno puta...
glamurlover
@07.05.2012. 12:59 2Odličan tekst. Zato se nikako ne snalazim na takvim događanjima i najradije šutim ili ih izbjegnem ako mogui jer mi je to grozno. Istina je najbolja, a najviše me živciraju lažni komplimenti i tzv. zainteresirana pitanja o mom životu, a zapravo znam da ih to ne zanima ni pet posto. Koma.
Nena
@07.05.2012. 13:45 3Imam dosta godina i tek nedugo sam se naučila nositi s licemjerjem.Najgore mi je bilo prvi put,a onda je sve bilo lakše.Ponašam se upravo kako kaže Zora,svakom dajem koliko on daje meni,nikoga ne napadam,nikoga na kritiziram ali ako netko dodirne u mene jao si ga njemu. Tek sad se osjećam dobro,ne libim se nikome reći u lice što mislim,a nježna i pažljiva sam prema ljudima koji su prirodni,zapravo nježna sam prema svima koji mi ne upućuju licemjerje.Imam na poslu Nobelovku u licemjerju i zapravo joj zahvaljujem što sam zbog nje danas ovakva kakva jesam.
lulija
@07.05.2012. 14:51 1Predobar tekst!!!! Potpisujem svaku napisanu riječ. Zadnje 4 rečenice su mi najmočnije i takva sam i sama...
Velvet Dreams
@07.05.2012. 15:52 2Da, mrzim ta ogovaranja, a stalno su prisutna, i u društvu a kamoli na poslovnim večerama i sl. Odjednom se svi vole i daju si komplimente, a istina je skroz druga. I ja isto šutim, a pričam i smješkam se onome koga cijenim, s ostalima ne čavrljam, nego eto samo pozdravim i idem dalje. Po meni je to najbolji recept, nikakvo ulizivanje i te gluposti..
ajinesk
@07.05.2012. 20:14 5zanimljivo je vidjeti kako se apsolutno svi nalaze u ovakvom tekstu..pa gdje su onda ti licemjeri?? ja jos nisam upoznala osobu koja je priznala da je licemjerna i da trača, bar ponekad. svi se busamo u prsa time da su neki drugi takvi.. pa gdje su ti drugi onda? nije valjda da bas nitko od njih, a netko je gore napisao da su u vecini, ne cita ovaj portal?
da rezimiram: oni bistriji ce shvatiti koja je poruka moga komentara.
lile
@08.05.2012. 08:25 1Slažem se s ajinesk. Članak kaže- usiljeni smiješak ili surova iskrenost. Pa čovjek može izbalansirati i nekakvu sredinu. Možda ne uvijek ali ... Nekad moramo biti kurtoazni, nekad ćemo uputiti kompliment jer je to jednostavnije, a mislimo drugačije. Bitno je ne biti čovjek čovjeku vuk. To mi je užasno "sa zabijanjem noževa u leđa". U svom dugom stažu to nikad nisam radila niti je meni to netko pokušao; možda zato što sve bacam na šalu. Inače pobornica sam onog "koliko dobiješ toliko i vrati" u poslovnom svijetu, naravno.Inače tračam kao i ama baš sve osobe koje poznajem od muških do ženskih, ali bezazleno, bez ikakvih "noževa"!!!
Nena
@08.05.2012. 08:37 1ajinesk....ja baš i nisam najbistrija...hoćeš li mi pojasniti što si htjela reći? Možeš mi i nacrtati a i možeš mi donirati sredstva za razvoj inteligencije...hihihi(cinični osmijeh).Jesam li bila dovoljno licemjerna?
lolalo
@08.05.2012. 12:38 2Ja sam Strijelac, niti se usiljeno smjeskam, niti trpim usiljene smjeske :)
beba
@08.05.2012. 15:30 0Pa i ja sam kao i Nena, ne baš bistra, i nisam razumijela poruku koju nam je svima odaslala ajinesk?!
ajinesk
@08.05.2012. 15:31 1Nena, zanimljivo je da si se našla prozvana u mom komentaru, uz sto si, naravno, promašila bit istoga. i to nešto govori. :)
kejt
@09.05.2012. 00:13 1Prije nego sto sam dobila otkaz, postojali su klanovi. Tako sam i ja bila u tom jedom klanu. Morala sam biti, nije bilo druge ili biti sam pa da te svi gaze. Bilo je uzasno, milijun puta dosla sam placuci doma, jer tako nesto iz dana u dan dozivljavati bilo je zaista grozno. Naprosto klan protiv klana. Tu su bila vrijedjanja, podmetanja, tuzakanja, sve najgore. Inace nisam takva osoba i stalno sam doma govorila da ne mogu tako zivjeti na poslu, sa ludjakinjama. Pozeljela sam milijun puta da dam otkaz sama. Srecom dobili smo svi otkaz. Ne vidim nijednu tu kozu i sretna sam zbog toga.
Nena
@09.05.2012. 14:31 1a što govori ajinesk? Da sam glupa? Ajde nemoj biti licemjerna nego mi reci.Pa ja ti i jesam malo ograničena jer nikada ne skužim na vrijeme nečije spletke,dosta sam spora u tome.Ne može me ništa povrijediti uvijek mislim da svi imamo i dobro i loše u sebi i da samo ovisi o nama što će isplivati na površinu.
Bit svega je da trebamo biti jedni prema drugima nježniji...to je moje mišljenje.
beba
@09.05.2012. 17:35 1Da, Nena je u pravu... Ja bih rekla da je "nestalo" ljudske topline, "ljubavi" i dobrote prema drugima... Šteta da se jedna od zapovijedi: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" nikako ne primjenjuje u današnjem društvu i odnosima...
ajinesk
@09.05.2012. 19:26 1ja govorim da smo nekad jednostavno bačeni u takvu okolinu u kojoj se moraš komformirati, pa makar i na ono najgore. mislim da nije uvijek stvar ni u ljudima i njihovim karakteristikama nego u radnoj atmosferi koju nameće tvrtka. nažalost, postaje normalno da se u izrabljivačkom okruženju ne biraju sredstva, jer su ljudi jednostavno prisiljeni izboriti se za opstanak.
beba
@11.05.2012. 15:07 0Slažem se s ovim objašnjenjem koje daje ajinesk.... Ljudski odnosi su vrlo složeni, posebno na radnim mjestima....
Nikolina
@12.05.2012. 10:03 1Meni je tekst super. Sama činjenica da će ovaj tekst pročitati odnosnu da su već pročitali brojne Zorine kolege stavlja nju samu "na prvi front" obrane. Vjerojatno su se brojni u ovom tekstu našli, vjerojatno su joj zamjerili i vjerojatno će čekati trenutak kad boi joj mogli zabiti "nož u leđa".
Na žalost, ali ljudi nisu skloni samokritici, ne vole kad im se nešto kaže direktno, čak i kad ta osoba ima najbolje namjere, vole kad im se laska, kad im se povlađuje, dobrar si im kad si na njihovoh strani, a kad kažeš nešto što se kosi s njihovim mišljenjima - opa, na skliskom si teritoriju. Sve ovo skupa u privatnim odnosima možeš izbalansirati (iako npr sam FB govori kako ljudi s 5987 "prijatelja" imaju divne odnose), ali na poslu to uvelike ovisi o atmosferi. Kod mene na poslu je atmosfera dobra, nema podmetanja, tako da o tom aspektu ne mogu pričati, ali vjerujem da u mnogim firmama ima svega pa i gole borbe za opstanak.
Mislim da poslovno čovjek treba ostati profesionalan, stručan, korektan u odnosu prema drugima, pomoći ako može, biti ljubazan. A uvjet recipročnosti svakako je jedan od bitnijih.
Mikaaa
@14.05.2012. 09:43 2Divim se...sređenosti koju si uspostavila u svom životu po tom pitanju. Čestitam, jedna si od rijetkih koja se može time pohvaliti.. :)
emmasandra
@22.05.2012. 17:15 1surova iskrenost
ivana71
@26.05.2012. 18:43 2Ah, shvaćam te u potpunosti,nažalost, moje komunikacijske sposobnosti nisu baš tako fino upakirane pa mi puno puta izleti (više izrazom lica, nego riječima) nešto što ne bi trebalo.
perfekcionistica
@28.05.2012. 17:01 1Svaka čast Zorice..Profesionalna, pametna,fina,srdačna,iskrena i nadasve draga..pusa od jedne od bivših tri iz Heinzelove
Potencijalno
@21.06.2012. 22:58 0odličan tekst...bar da je više istomišljenika,pravih naravno,ne onih koji će ovaj tekst prokomentirati kao daa istinaa ne volim to,a već sutra će se baš tako ponašati..
plesacica
@05.08.2012. 00:26 0moram i ja pohvaliti tekst :) nazalost uvijek nailazimo na osobe za koje jednostavno osjecamo da zrace negativno i sta god kazu ne zvuci nit iskreno nego umjetno...kad takvog nekog treba izbjeci moram se praviti fina, ne kritiziram njihovo ponasanje sam kazem da nismo na istoj razini...hebiga ponekad zaboravim na finocu pa se drugi dan grizem ehehheh...;)
petra
@06.09.2012. 12:47 0ja sam također uvijek za iskrenost.mrzim kada ljudi pokušavaju imati dobar odnos s drugima zaobilaženjem istine. rađe biti iskren pa makar okrutan nego neiskren kako bi došao do cilja.
odličan tekst i nadam se da ima više ljudi poput naše zorice :)