Našla sam se u Japanu usred jednog od najjačih potresa ovog stoljeća. Nevjerojatno koliko je tanka linija između života i smrti. Misliš da imaš kontrolu nad svime; osjećaš se jak, hrabar, sretan, a onda u trenu shvatiš kako to sve možeš izgubiti i kako ustvari živimo u iluziji da možemo upravljati svojim životima i kontrolirati vlastitu sudbinu
Kako se bajka pretvorila u noćnu moru
Bio je sunčan dan i bila sam presretna što sam otputovala u tako daleku zemlju, zemlju punu tradicije koja me oduvijek fascinirala. Četvrti dan našeg boravka u Tokiju, međutim, bio je rezerviran za modernu atrakciju - glasoviti tokijski Disneyland! Moj tata, brat i ja kao mala djeca smo se veselili posjetu meni najdražem zabavnom parku. Kada smo stigli, zakoračili smo doista u pravu bajku, toliko glazbe, veselja, boja, smijeha... Toliko ljudi, djece... Svi su hodali po parku s raznim maskama Disneyevih likova, kostimima, kapama, majicama... Naravno, i mi smo se ubrzo prilagodili tom trendu i kupili neki dodatak u suvenir-shopu.
Park je bio prepun posjetitelja i bilo je skoro nemoguće ući na razne atrakcije, s obzirom da je predviđeno čekanje bilo oko dva sata. Zato smo veliki dio jutra proveli u šetnji kroz park. Uronili smo u Disneyev svijet, okruženi raznim likovima crtanih filmova... Uhvatila me nostalgija i sve me to vratilo nazad u djetinjstvo pa sam poželjela ostati tamo zauvijek.
Tek smo poslijepodne ipak odlučili stati u red za jednu atrakciju, ne mareći koliko ćemo vremena izgubiti. Kad odjednom, tlo se počelo tresti; najprije smo pomislili da je to uobičajeni mali potres, jedan od onih kakvi su nas pratili već danima, ali odjednom je stvar izmakla kontroli. Zemlja se počela silovito tresti i micati lijevo-desno i osjećala sam se kao da plovim na drvenoj splavi usred oceana.
Odmah smo svi otrčali na otvoren prostor i sjeli na pod. Prave opasnosti nije bilo, jer smo bili daleko od velikih zgrada (u Disneylandu su sve su zgrade jednokatnice). Zemlja se tresla i nije imala namjeru stati. Srce mi je počelo snažno tući od nemoći i odjednom sam shvatila koliko smo ustvari svi krhki i koliko nemamo kontrolu nad prirodom.
Pogledala sam oko sebe i vidjela uplašene ljude, djecu, mlade, odrasle... Svi smo bili jednaki u tom trenutku; nije bilo bogatih i siromašnih, poznatih i nepoznatih, privilegiranih... Svi smo bili obični ljudi, nemoćni pred silom prirode, svi smo bili isti! Nakon nekoliko stravičnih minuta, odjednom se sve smirilo. Odjednom je zavladala tišina, svi su izbezumljeno gledali oko sebe... Nismo se niti uspjeli dići s poda, kada eto, i drugi put se zatreslo skoro istim intenzitetom.
Savršena disciplina i altruizam
Da stvar bude gora, naoblačilo se i počela je padati blaga kišica. Instinktivno smo se svi počeli dizati s poda kako bismo se zaklonili od kiše, ali potres nije prestajao. Ne mogu riječima opisati taj osjećaj kada ste potpuno nesigurni dok stojite nogama na zemlji, kada ne možete kontrolirati situaciju i osjećate se potpuno bespomoćnim. Kada ne znate kako postupiti, kamo pobjeći i pogotovo od koga ili čega! A da ne govorim o tome da smo bili u stranoj zemlji gdje rijetko tko govori engleski i gdje ništa nismo mogli razumjeti. Naravno sve su atrakcije zatvorili u trenu. Zamolili su nas da se preselimo u središte parka, da sjednemo na pod i čekamo. Nevjerojatna je poslušnost i disciplina toga naroda, koji je bez panike i vikanja slijedio upute i mirno čekao, znajući pritom da ga država i institucije neće napustiti te da će se pobrinuti za sve. Zemlja se neprestano tresla, malo jače, pa malo slabije. A naši su izrazi lica bili sve prestrašeniji. Park je bio zatvoren, a mi nismo mogli van iz njega.
Ali nismo bili sami; organizacija parka bila je nevjerojatna! U njemu je bilo oko 9000 ljudi, a djelatnici su se brinuli o svima nama. Osigurali su nam kišne kabanice, kišobrane i tople čajeve, improvizirali su šatore usred parka kako bi nas zaklonili od kiše i vjetra koji je počeo puhati, dijelili su kartone na kojima smo mogli sjediti ili ležati.
Hladna i neizvjesna noć
Dijelili su rukavice i maske za lice. Kada je pao mrak, počeli su otvarati restorane kako bismo se svi mogli smjestiti na toplo i pronaći neko mjesto na podu za noćenje. Opskrbili su nas dekicama, donijeli su tople porcije riže i nitko nije ostao gladan... Nevjerojatna je briga koju su pokazivali jedni za druge, taj altruizam. Sve su dijelili, pa čak i jedan jedini keks! Puno ljudi nas je vidjelo izbezumljene i prišlo nam, te podijelilo s nama porciju kokica, čaj ili čokoladicu. Ništa im nije bilo teško napraviti za drugoga - čim bi vidjeli nekoga u nevolji sve bi napravili da mu pomognu. Bilo je i mnogo obitelji s djecom; tako discipliniranu i poslušnu djecu nikada u životu nisam vidjela! Pored nas na podu ležao je jedan bračni par s dvoje male djece. Nevjerojatno s koliko su se pažnje i ljubavi brinuli o toj djeci i nakon toga s isto toliko pažnje i ljubavi s nama podijelili to što su imali. Zaposlenici parka, unatoč strahu i panici, bili su nam na usluzi cijelo vrijeme, brinuli se o nama i čuvali nas; cijelu noć su stajali ispred ulaznih vrata svakog restorana, usred parka, ispred WC-a i kada god bi im se netko obratio, ili ih nešto pitao, oni bi mirno, sa smiješkom na licu, još odjeveni u svoja radna odijela, unatoč hladnoći, odgovorili i pomogli svima. Zaista nam ništa nije nedostajalo i zahvaljujući organizaciji, osjećali smo se na sigurnom! Zemlja se tresla cijelu noć. Naravno, nismo skoro uopće spavali, kako zbog straha, tako zbog uzbuđenja. Kada se situacija stabilizirala i šok splasnuo, moj brat i ja smo počeli shvaćati da se unatoč svemu, ipak nalazimo u Disneylandu usred noći, i da nam je to jedinstvena i neponovljiva prilika za šetnju po tom nevjerojatnom parku!
Ostavili smo tatu u Western gradu u šerifovoj kućici na podu da čuva mjesto za spavanje, a mi smo otišli van. Bilo je jako teško zaspati nakon svega, dan je bio naporan, kao i noć... Bilo je hladno, neudobno, stalno se sve treslo, a što je najgore, nismo ustvari uopće znali što se zaista dogodilo. Oko 5 sati ujutro donijeli su nam doručak - malo pecivo i gusti topli napitak od kukuruza. Nakon toga, brat i ja ponovno smo izletjeli van kako bismo dočekali zoru ispred Pepeljuginog dvorca... Tijekom noći dio gostiju je napustilo park, tako da nas je ujutro ostalo puno manje. Boravili smo u parku i cijeli sljedeći dan; naravno atrakcije nisu radile, ali mogli smo šetati, slikati se i opustiti.
Koliko je god situacija bila tragična, toliko je samo mjesto gdje smo se nalazili ublažilo stvar, pogotovo zato jer smo svi na glavi imali smiješne kape, uši, zvončiće, Mickey Mouse, medvjediće...
Povratak u realnost
Pravi i još veći šok doživjeli smo tek kada smo stupili u realnost i izašli iz parka. Već na parkiralištu parka dočekale su nas pukotine na tlu, a kada smo došli do kolodvora, vidjeli smo razrušene zgrade, rupe, pukotine po cestama i pločnicima. Prijevozna sredstva bila su svedena na minimum. Trebalo nam je 4 sata da dođemo do hotela u centru Tokija. Iako u samom Tokiju ništa nije bilo razrušeno, ljudi su bili izbezumljeni, šokirani i uplašeni. Kada smo u hotelu vidjeli naše kolege i prijatelje, snimke tsunamija, shvatili smo koliko nas je Bog čuvao, i koliko smo bili sretni što smo bili u Disneylandu. To je iskustvo koje nikada u životu neću zaboraviti.
glamurlover
@18.03.2011. 08:56 0Ovo je grozna tragedija za Japan. Nadam se da će se situacija smiriti i da će se Japanci moći posvetiti obnove svoje zemlje. Strašno je to što ih je sve snašlo: potres, tsunami, radijacija, hladnoća s temperaturama ispod nule. Prava apokalipsa. Svaki dan čitam o tome i ne mogu a da se ne nadivim mirnoći i dostojanstvu Japanaca. Leonorin tekst je super. Nadam se da su se svi uspjeli vratiti u Hrvatsku. Jesu li, redakcijo Femine?
Nena
@18.03.2011. 09:02 0Dirnuta sam ovom ispovijedi,ovo je stvarno za pamćenje.Vjerujem da ništa nije slučajno u životu a život je poput lista kojeg nosi vjetar.Znam da se ne treba desiti tako nešto da bi to shvatili,ali pitam se kako živjeti i imati to stalno na umu a da te ne opterećuje? Kad kukamo za najmanju sitnicu,kad se posvađamo s najbližima zbog zemlje,krive riječi ili slično trebalo bi uvijek imati na umu da smo mi samo prolazni,priroda je jedino ta koja je stalna i ona diktira sve oko nas.A mi si umišljamo da smo Bogovi...zato je ovaj naš život kao pjena,sad te ima,pa te nema....
Draga Leonora ovo je toliko iskreno napisano da se ne mogu čak niti izraziti kakve osjećaje je u meni pobudilo.I bacilo me u ramišljanje....
Minimojka
@18.03.2011. 09:08 0Ovo je tako predivan, iskren i dirljiv tekst... Draga Leonora, hvala ti! I ja se nadam da si sretbo stigla kući! A ovo što se gogađa u Japanu, toliko je strašno da čovjek uopće ne može naći riječi da izrazi svoje žaljenje i suosjećanje. Mene isto, ako i Glamurlover najviše fascinira dostojastvo, organizacija i mirnoća tog naroda...
glamurlover
@18.03.2011. 09:14 0Još sam se sjetila da sam pročitala da tijekom potresa i nakon njega u ruševina nije ništa ukradeno iz obližnjih dućana i trgovačkih centara. A da ne govorim radnicima koji se herojski bore u nuklearnoj centrali da je obuzdaju i svedu opasnost od još veće kataklizme na najmanju moguću mjeru. To je zaista prava i iskrena požrtvovnost koja zaista pokazuje pravu prirodu tih ljudi. Nešto prekrasno.
dory
@18.03.2011. 09:40 0Dubok naklon svim žiteljima Japana, nemam riječi da ovo sve prokomentiram, dirnuta sam svime što se tamo događa i načinom na koji se oni nose sa time!
Famke
@18.03.2011. 09:49 0Bome, Eleonora na totalno krivom mjestu u totalno krivo vrijeme:-(( i ja se nadam da se sretno vratila doma, i ona i njena obitelj. i ja pratim događaje u Japanu i ne mogu vjerovati slikama koje vidim, kao u apokalipsi, strašno! I mene je duboko dirnulo herojstvo tih radnika u centrali. Uvjerena sam da u nijednoj drugoj zemlji na svijetu ljudi nisu spremni na takvu žrtvu. Dugo će se Japan oporavljati od ove tragedija, nažalost.
Nego, malo mi je čudno ići u Disneyland u zemlji u kojoj ima toliko kulture i drukčijih stvari za vidjeti i posjetiti?!?
beba
@18.03.2011. 09:54 0Vrlo poootreeesnoooo!!!!! A opet kao iz neke priče ili SNA.... Hvala Leonori na ovom izuzetnom opisu.... Nevjerojatno kako ste se vi kao obitelj našli baš u jednom bajkovitom nestvarnom svijetu koji je i inače dio vašeg života.... Ima tu neke sudbine i hvala bogu dobre karme za vassssssss! A ova strašna katastrofa nas je sve potsjetila na činjenicu kako je život zaista KRHAK......
DUCKA
@18.03.2011. 10:41 0Do zadnjeg atoma sam dirnuta. Svaki moj komentar bi bio suvišan osim jednom rječju hvala Leonori što je podijelila sa nama ovo dirljivo iskustvo.
valen-cia
@18.03.2011. 10:43 0U cijeloj ovoj tragediji koja nas je sve potresla Japanci su još jednom pokazali svijetu koliko su civilizirani i hrabri.Teško je uopće zamisliti što proživljavaju ti ljudi,s kakvim strahovima i neizvjesnošću se bore,sa gladi,radijacijom,hladnoćom,tugom jer su u jednom trenu sve izgubili.A opet su tako dostojanstveni u svojoj tragediji..
pahuljica
@18.03.2011. 11:51 0užassss i tuga velika....samo oni znaju kako im je......ne daj BOže nikome.::)))
kejt
@18.03.2011. 12:37 0Duboko sam dirnuta.....Pitam se kamo sve to vodi????????????????????????????????????
Charliese
@18.03.2011. 14:07 0...pa samo ova vijest o 20ici heroja koji su se vratiti u nukl.elekt. da spase što se spasiti može i da poprave koliko mogu da druge ne pogodi još veća radijacija!!! a 6 mj do mirovine... svaka čast tim ljudima, zaista su izuzetni ljudi!! čisto sumnjam da bi se itko od naših tako dobrovoljo prijavio da spasi čovječanstvo, nego bi svi prvi potrčali što dalje da pobjegnu...
skidam kapu tim ljudima!
polifonija
@18.03.2011. 14:09 0Krasan,a ujedno i jako tužan tekst... slike su lijepe... Žao mi je zbog cijelog japanskog naroda, nadam se da se tako nešto neće više nikome dogoditi...
mija
@18.03.2011. 17:21 0Ovo je stvarno potresno...Ne daj Bože više nikome ovakvo zlo.
Vesna8888
@19.03.2011. 14:41 0Slazem se sa Nenom da nista u zivotu nije slucajno. Vjerojatno da se Leonora uvjeri kako su u zivotu bitne male, sitne stvari, - - i da sva slava i novac postanu nebitni kad nastupe katastrofe, bolesti i slicne stvari, tek onda shvatimo da trebamo uzivati u zdravlju, obitelji, prijateljima,...a ne se nadmetati bogatstvom, i trositi energiju na ogovaranja, spletke, i lose ljude...
DUCKA
@19.03.2011. 22:39 0Naučimo nešto od ovih predivnih ljudi, molimo se za njih i njihove bližnje. Svi mi mislimo da je ta nesreća negdje jaaaakoooo daleko od nas i da se to nama ne može dogoditi. Nema šanse da više i pomislim na bilo kakvu sitnicu koja mi je znala ići na živce kao npr. zašto pada kiša ili zašto si ne mogu priuštiti nešto. Čitala sam o jednoj profesorici koja se također zatekla u Japanu. Zamislite samo koliko si ovi ljudi pomažu u nevolji. Imaju problema sa nedostatkom vode, struje , hrane. Njezina ispovjest je da pred vratima kuća stoje natpisi "Pitka voda", "Imamo grijalicu viška", "Ako ste gladni dođite po hrane". Da li mi uopće možemo pojmiti kakav je to narod. Nažalost moje iskustvo ne govori da smo mi takav narod i kao je rekla pahuljica i mija i brojni drugi NE DAJ BOŽE NIKOME! i ne mogu si ni pomisliti da nas zadesi ovakva tragedija ili zar bi nam se takva tragedija trebala dogoditi da ne budemo ljuti na susjeda koji vozi skupi auto ili na onog drugog što je sagradio kuću veću od naše ili na kolegicu koja si je priuštila haljinu koju mi ne možemo. Trebali bi se nakloniti ovim ljudima, upravo onako kako oni to čine iz poštovanja jedni drugima i NAUČITI OD NJIH kakvi ljudi bi trebali biti I U DOBRU I U ZLU. Nemojmo čekati da nam se dogodi tragedija počnimo od danas biti ljudi koji čemo naći vremena saslušati zabrinutu prijateljicu koja je izgubila posao, susjedu kojoj je ponestalo ulja, rođakinju kojoj trebaju nove cipele itd...nađimo vremena i budimo sretni i zadovoljni svojim životima jer doista nismo svjesni koliko smo sretni i koliko možemo jedni drugima pomoći, rječima, djelom i malim sitnicama koja nam život znače.
beba
@19.03.2011. 23:06 0Hvala DUCKA, da si sve to tako lijepo i pametno pojasnila!!!!! Jako mi se sviđa tvoje razmišljanje!!!! I ja sam nakon ove strašne katastrofe u Japanu, i mudrog, jednostavnog i skromnog reagiranja ovog divnog naroda, još više pojednostavnila sve takozvane probleme... Moram priznati da je ovo za mene prava kataklizma i jako sam pod šokom i stalno se pitam kako sve to ljudsko biće može proživjeti i izdržati?!!!! Iako su daleko u toj njihovoj tragediji osjećam ih jako blizu i očajna sam što im ne mogu pomoći... Ali, hvala Bogu cijeli svijet je s njima i svaka osoba i pojedina zemlja pomažu im koliko mogu.... Ipak je ljudska solidarnost velika, koliko god smo često jedni drugima teški neprijatelji, ali, eto, ovakve katastrofe su dokaz da smo i jedni drugima od pomoći pa makar bili i miljama udaljeni....
Minimojka
@20.03.2011. 20:39 0Stalno se vraćam na ovaj članak, predivan mi je :)
just me
@21.03.2011. 09:11 0i ja sam vec nekoliko puta procitala ovaj clanak,i svaki put mi zasuze oci...svaki moj komentar bi bio suvisan jer ste Vi drage Femine sve rekle...od sveg srca zelim tim ljudima u Japanu svu srecu ovoga svijeta!!!!
mannita
@21.03.2011. 11:14 0Prekrasan osjećajan i iskren članak... I opet se sjetim kakva ih je katastrofa snašla...
melabila
@22.03.2011. 17:59 0Uzasno...:(
mini69
@28.03.2011. 10:28 0baš me potresla priča!!! vjerojatno kad si tamo nisi ni svjestan šta ti se događa!!!
mackica
@03.04.2011. 18:04 0Vjerujem kako su oni jako svjesni i kako ih ta svjesnost spašava u ovim trenucima.
prinčipesa
@25.04.2011. 13:24 0jednom rijerčju...........užas !!!!
Stela16
@28.05.2011. 11:20 0baš strašno,članak me dirnuo, žao mi je svih onih ljudi koji su nastradali, .........:((
Velvet Dreams
@23.03.2012. 11:35 0Nadajmo se da s neće ništa slično ponoviti. A i bilo bi vrijeme da svi ljudi na svijetu uvide da su obični smrtnici i prestanu biti umišljeni i bahati..
mackica
@23.03.2012. 11:46 0@Velvet Dreams - Nažalost ... Sve mi čitamo što predstoji i jasno nam je zašto je to tako. Ali ljubavlju i zajedničkim radom bismo mogli prevladati puno više nego što nam se čini.