Teško je pustiti Bowiea jer je teško pustiti dio sebe

Muzika je, uza sve, i jedna mala krletka sjećanja – svi imamo pjesme koje nam poput Proustovih malih madeleine kolačića okidaju niz sjećanja i vraćaju nas u neko drugo doba i vežu nas za neke osobe koje su nam bile važne u životu... I zato mnogi danas tuguju za Davidom Bowiem. Ne mislim da je to nekakvo pozerstvo ili preseravanje; mislim da su ljudi iskreno tužni kad ode netko tko je stvarao melodije i stihove koje su nam se praktički utkale u DNA

Jedna od najljepših stvari na svijetu koju obožavam i koja mi obilježava život je muzika. Svaku fazu svog života vežem uz muziku, uz neke pjevače, žanrove, bendove, stihove, melodije... Za svaki dio dana imam različite playliste... Za svako raspoloženje posebne stvari koje slušam... Mnogi od vas vjerojatno će se jako lako poistovjetiti s time – muzika nam svima daje krila, odmiče nas od svakodnevice, utire put u jedan prekrasan svijet onkraj realnosti, pruža utjehu, snagu, senzualnost... Pruža toliko toga – baš ono što nam je potrebno u danom trenutku. Muzika je pomalo ono što i tko želimo biti u svom nekom imaginarnom svijetu, kad odlutamo od dnevnih poslova, problema, obveza...

Muzika je i mala krletka sjećanja – svi imamo pjesme koje nam poput Proustovih malih madeleine kolačića okidaju niz sjećanja i vraćaju nas u neko drugo doba i vežu nas za neke osobe koje su nam bile važne u životu, ljude koje smo voljeli... I zato mnogi danas tuguju za Davidom Bowiem. Ne mislim da je to nekakvo pozerstvo ili preseravanje. Mislim da su ljudi iskreno tužni kad ode netko tko je stvarao umjetnost koja ih je u životu dirala, oduševljavala, mijenjala, oplemenjivala... Kad ode netko tko je stvarao melodije i stihove koje su nam se praktički utkale u DNA, i to na globalnoj razini, na svim kontinentima. Tako je bilo s Amy Winehouse, Michaelom Jacksonom, Lemmyjem Kilmisterom, Whitney Houston i da sad ne nabrajam dalje jer je previše tih odličnih glazbenika otišlo na put bez povratka.

Samo oni najgori cinici rugaju se u ovakvim trenucima. Nažalost ima ih. To su oni "jako posebni" koji nikada ne zapadaju pod "masovne fenomene" jer su iznad svega. I to je oke, ne zamjeram im. Ali bilo bi baš dobro da svoju ciničnu gubicu drže malo zatvorenom jer ispadaju smiješni i isforsirani.

Žalujemo za Davidom Bowieom jer na simboličnoj razini žalujemo za nekim svojim vlastitim sjećanjima... Nečija su sjećanja vezana za "Heroes" ili "Changes", nečija više za "Space Oddity", nečija pak za "China Girl"... Imamo svoje priče vezane uz te pjesme. U svijesti imamo slike samih sebe u trenucima kada su te pjesme nastale... Osim toga, David Bowie bio je doista poseban pop-fenomen. Drago mi je vidjeti koliko ga je ljudi voljelo jer to znači da ipak nismo takva mala zatucana sredina koju stalno guta mrak srednjovjekovnih svjetonazora. Bowie je čovjek koji je istraživao sebe i umjetnost onkraj seksualnosti, stereotipa, pojavnosti... Bowie nije samo muzika, on je cijeli jedan sustav paradigmi – hrabrost da se pliva protiv struje, da se ne robuje klišejima, da se ostaje vjeran sebi i svojoj osobnosti čak i ako nas svijet percipira kao čudne ili neprilagođene.

Osim muzike, to je ono što sam uvijek najviše voljela kod Davida Bowieja. Njegovu neustrašivu hrabrost da bude ono što jest – potpuno autentičan i beskompromisan. Kao dijete, rasla sam u kazalištu svog ujaka, poznatom zagrebačkom off-teatru Bagatella, kazalištu koje je jedino u tadašnjoj Jugoslaviji bilo neovisno malo avangardno kazalište. Na zidu gledališta pisalo je "David Bowie". Jer Bowie je, u to doba, bio iznimno popularan i kao glumac. Kada je izašao film "Labirint" Jima Hensona, s Bowiem u jednoj od glavnih uloga, imala sam 8 godina. Tada je sve to za mene bio svijet magije – ploče mog ujaka, Bowie, fimovi, predstave... Jedan sasvim drugačiji svijet, oaza umjetnosti, stvaranja i različitosti.

Od tada sam kroz život promijenila niz žanrova muzike koji su dominirali u određenim trenucima, ali David Bowie ostao je konstanta kao umjetnik – uzbudljiv kameleon koji je mijenjao frizure, boje kose, stilove... Nosio najbolje šljokičaste trikoe i bio najstajliš britanski dandy s nevjerojatnim smislom za modu i šminkanje. Priznajem, ja ću uvijek, kao i kad sam bila dijete, malo željeti biti baš kao – David Bowie – i gledati na svijet tako široko baš kao Major Tom.

"Though I'm past one hundred thousand miles
I'm feeling very still
And I think my spaceship knows which way to go
Tell my wife I love her very much, she knows.
And I'm floating around my tin can
Far above the Moon
Planet Earth is blue
And there's nothing I can do."