Oporavak nakon kirurške ekscizije – endometrioza

Subota 14. studenoga – srijeda 24. studenoga 2021. Period od 14 dana, koliko smo još ostali u Francuskoj nakon izlaska iz bolnice, pamtim kao bolno i izazovno razdoblje. Ne samo zato što sam osjećala fizički nevjerojatno slabo i iscrpljeno, već mi je to iskustvo ranog oporavka ostavilo i gorak okus u ustima uzrokujući duboke emotivne i psihičke rane...

Kao prvo, na tijelu sam imala nešto kao polu-carski rez, a bila sam bez bebe, to mi je proizvodilo intenzivnu tugu prvih nekoliko dana. Još dugo me po povratku iz Francuske šorao, kako sam ja to nazvala, baby blues without a baby. Kao drugo, odmah po dolasku doma iz bolnice sam začepila WC. Inače sam dosta poznata po tome, pa ako zateknete negdje začepljenu WC školjku, ne zbog govana, nego zbog pretjeranog korištenja i bacanja toaletnog papira u školjku, ta sam. Ta školjka proganjala nas je cijelo vrijeme dok smo boravili u tom stanu. Proizvodila je čudne zvukove po noći, pa smo imali osjećaj da je stan uklet. I treće, nijednu noć nisam spavala, imala sam užasnu nesanicu. Zaspala bih pred jutro, a zatim bi me, samo sat ili dva kasnije, budio dolazak medicinskog brata, Kemela, koji je brinuo o meni. Svako jutro mi je mjerio temperaturu, tlak, vadio krv i davao heparinske injekcije u nogu, a previjao mi je rane svakih dva-tri dana. Ostatak vremena sam odmarala, visjela po kauču, ili na WC-u, vukla sam se po stanu, odlazila sam u kratke šetnje s mamom ili s mužekom. 

Prvih par dana nisam imala energije ni za što. Članovi obitelji bi me zvali, braća, tata, baka i deda, prijateljice, ali vrlo brzo ostajala bih bez energije da izustim ijednu riječ. Također, što god sam pojela, izazvalo bi mi mučninu i napad panike. Ukratko: svaku noć napadi panike i insomnia. S obzirom na to da sam dotad pročitala more knjiga, bila sam dovoljno educirana o vezi mozak-crijeva, pa sam pretpostavila da su ovi napadi panike vjerojatno fiziološka reakcija na resekciju crijeva i da će to s vremenom proći. Svejedno, to nije umanjilo nelagodu takvih iskustava, jednostavno nisam bila dobro. Tješila me činjenica da sam svaki dan imala urednu i mekanu stolicu (uz pomoć omekšivača stolice). Pazila sam što jedem i dalje sam prakticirala dijetu s niskim reziduom koju sam morala pratiti danima prije operacije. Poanta te dijete je smanjiti vlakna na najmanju moguću mjeru kako bi se smanjio obujam stolice i opterećenje na rektum. Meni je anastomoza učinjena nekih 7 cm od rektuma, tako da je sve to bilo jako delikatno i morala sam paziti na prehranu. Šesti dan po izlasku iz bolnice, malo sam se previše opustila, pojela sam koji komad pršuta, što se pokazalo kao kardinalna greška. Druga kardinalna greška je bila što sam si umislila da probava samo deset dana od operacije funkcionira besprijekorno i da sam spremna izbaciti omekšivače stolice koje sam do tada uzimala. 

Kad se pojavio zatvor, bio je to zatvor iz pakla. Ne moram ni govoriti da je svaki odlazak na wc bio teška pokora. Puna dva dana provela sam na wc-u, u agoniji. Nikakve šetnje, voće, ni sirupi nisu pomogli. Na kraju sam popila laksativ s toplom vodom i sve skupa je napokon proradilo. Od tad, svaki odlazak na wc postao mi je noćna mora, hoće li puknuti anastomoza, neće… bilo je strašno. Strah me doslovno znao paralizirati. Toliko sam se prilikom tog prvog zatvora napinjala da sam ozlijedila rebreni mišić kod jednog od rezova na trbuhu koji je imao nekoliko šavova, i ta me rana narednih dva tjedna boljela nevjerojatno jako, kao đubre! Bila sam strašno loše zbog toga i jedva sam čekala kontrolni pregled kod prof. dr. Romana da se uvjerim da je sve u redu. Uz fizičku bol, trebala sam se naviknuti na činjenicu da sam izgubila 12 cm debelog crijeva, dio tijela, dio probavnog sustava, i da sada imam novo tijelo, koje je ranjeno, izrezano i svakako drukčije nego prije. 

Večeri smo provodili tako što smo mama i ja na Netflixu gledale novu Dinastiju, a muž je radio glazbu na laptopu koji je ponio sa sobom. Nekad bismo i svi skupa gledali komedije, ali se baš nisam mogla previše smijati zbog bolova. Mama je svaki dan kuhala, a ja sam svaki dan prigovarala za jelo. Okus mi je bio potpuno satran, ne u smislu da nemam okus, nego mi gotovo nijedno jelo osim juhe nije odgovaralo. Često bi me napadi panike počeli hvatati nakon prvog zalogaja. Pomisao da mi hrana putuje niz jednjak, pa dalje u tijelo, i da će mi se zbog toga crijeva nekako raspuknuti, pa ću umrijeti u roku par minuta, užasavala me. Bojala sam se i dobivanja povišene temperature, osobito prvih 5-7 dana nakon zahvata, jer bi to značilo da sam dobila fistulu i da moram na novi zahvat da mi ugrade stomu, a to smo i liječnik i ja htjeli izbjeći. Išlo mi je na živce sve: bolovi, začepljena, glasna wc školjka, nesanica, činjenica da se ne mogu otuširati bez pomoći, zatvor, proljev, smetali su me nered, svjetlost, glasni razgovori na telefon, osjećaj tkanine na tijelu (spavaćice) bolio me, bila sam mentalno iscrpljena. Išla sam na živce svima, pa i samoj sebi, a tek sam bila na početku dugog, vrludavog puta do kompletnog oporavka.

Kad sam stigla na kontrolu kod prof. dr. Romana 22. studenoga 2021., 12 dana od zahvata, pokazala sam ranu gdje sam još uvijek imala šavove koja me i dalje boljela i tvrdila sam da sam dobila herniju. Liječnik je bacio pogled i vidio da je sve okej, ali ja sam bila toliko loše i ona rana od onog zatvora iz pakla me užasno boljela, da sam opet sutradan došla da liječnik učini još i vaginalni i rektalni pregled. Prof. dr. Roman je bio izuzetno strpljiv s mojim strahovima, tako da me nije ni pokušao gaslightati ili špotati što sam opet došla, nego je svaku moju zabrinutost dočekao smireno, učinio je temeljite preglede da sebe, a ponajviše mene uvjeri da je sve u redu. Odahnula sam kad sam shvatila da je sve OK, ali nisam mogla vjerovati da toliko može boljeti i da se toliko mogu ozlijediti od običnog napinjanja na toaletu! Lekcija o ljudskom tijelu i načinu na koji može reagirati nakon teškog zahvata, usvojena. Pozdravila sam se s liječnikom, još jednom sam mu na svemu zahvalila, a i uslikali smo se da imam za uspomenu čovjeka koji mi je spasio život. Vratili smo se kući iz bolnice i počeli smo se pripremati za povratak u Zagreb. Mama koja je već napamet znala ulice na kvartu Mérignac gdje smo boravili, obilazila je dućane u potrazi za poklonima i malim znacima pažnje za mene i naše najmilije, a ja sam bila mentalno dovoljno dobro da sam mogla blejati u mobitel i čitati knjigu. Brojali smo dane do odlaska kući.

Srijeda 24. studeni 2021.

Medicinski brat koji je brinuo o meni je stigao i posljednji dan, 24. studenoga 2021., izvadio mi je šavove iz ove rane koju sam ozlijedila prilikom onog strašnog zatvora, a ostale rane su bile takve da su šavovi bili unutarnji, kraste će same otpasti. Pozdravili smo se, platila sam mu za medicinske usluge i počeli smo se lagano pakirati. Zapravo, mama i Boris su sve radili, ja sam samo bespomoćno ležala na kauču. Zahvalna sam što su se tako dobro brinuli o meni, znam da im nije bilo lako. Kroz glavu su mi prolazile razne misli o tome kako ću izdržati put, mentalno sam se pripremala za polazak rano ujutro idući dan, ali osjećala sam se neuobičajeno slabo, slabije nego inače. Ubrzo sam osjetila da mi raste temperatura. 

Nijedan dan od zahvata nisam imala temperaturu, i što se dogodi? Dan uoči povratka kući ja zakurim! Jaka i uporna glavobolja, boljelo me čelo, tjeme, opća zimica, osjećaj kao kad imam virozu ili gripu, a sve to na temperaturu od samo 37.4! Iako smo se spakirali, let smo na kraju morali propustiti, a ja sam mislila da ću umrijeti te noći. Po glavi su mi se vrtjeli najgori scenariji, da sam dobila koronu iako sam se cijepila, da ću morati na šest rezova na trbuhu sada trpjeti kašalj, a ne mogu kašljati, da ću ostati bez zraka dok svi spavaju, da će mi od naprezanja puknuti anastomoza, da ću umrijeti u hladnoj francuskoj bolnici daleko od ostatka obitelji i prijatelja. Dok sam se tresla u agoniji, izmoždena i sklupčana u krevetu 1500 km od kuće, usamljena u svom iskustvu i svome tijelu, suze su se slijevale niz lice, imala sam osjećaj da me peckaju koliko je toplina isijavala iz njih. Stalno sam tonula u san i budila se iz jedne noćne more u drugu, preznojena od temperature.

Ujutro je bilo kao sve rukom odneseno, no Kemel je opet stigao, izvadio mi je krv, i opet sam, samo sat vremena kasnije bila u bolnici. Pregledala me dr. Noailles koja je učinila anastomozu, sve je izgledalo uredno. S obzirom na to da sam uskoro trebala dobiti menstruaciju, lako je moguće da je to bio samo teži PMS sukladno okolnostima svježe operiranog i izmučenog tijela. Još jedna usvojena lekcija o ljudskoj anatomiji u razdoblju oporavka od strahovitog stresa kao što je resekcija crijeva i operacija teške endometrioze. Pri tome mislim da sam izludila medicinski tim u Bordeauxu svojim dolascima, ali nakon što su me godinama u Zagrebu uvjeravali da mi nije ništa, razumljivo je da sam imala sada određene sumnje, srećom liječnici su zaista bili maksimalno smireni i uviđavni prema mojim strahovima. S obzirom na moje stanje i raspoloživost letova, morali smo ostati još tri dodatna dana u Francuskoj. Uspjeli smo vidjeti i kako su okitili Mérignac za advent, božićne lampice po svuda, izgledalo je čarobno. Ipak, s nestrpljenjem smo čekali nedjelju da se napokon riješimo tuđeg stana i tuđe zemlje.

30. studeni 2021. 

Konačno smo stigli u Zagreb, jednako kao i odlazak na operaciju, i povratak iz Francuske je bio avantura života, o čemu neću sada u detalje, ali vas u mojoj knjizi čeka detaljno opisani show koji smo prošli. Samo ću reći da sam tu noć uoči leta dobila menstruaciju, (možete samo pretpostaviti koliko boli prva menstruacija nakon bilo kakve ginekološke operacije, a kamoli ovako teške kakvu sam ja imala), ne znam od kuda mi snaga da izdržim letove i višesatni put, jer ja svoje tijelo sama nisam mogla nositi. To nadrealno iskustvo me natjeralo da povjerujem da Bog vjerojatno postoji. U ovom periodu doživjela sam osobnu katarzu. Nije mi to bila prva katarza u životu, a sigurna sam da mi neće biti ni zadnja. No, svako intenzivno iskustvo koje uključuje nove spoznaje i vrtlog emocija, koje popularno nazivamo katarza, jedinstveno je i imamo osjećaj kao da nikad prije ni poslije nećemo proživljavati takve trenutke. Bilo je nešto vikanja, još više ljutnje i bijesa i puno, puno plakanja, čak i depresije. 

Sve što sam štopala u Francuskoj, sada je iz mene poteklo kao iz potoka. Iako su mi ljudi oko mene željeli dobro, imala sam osjećaj kao da im je dosta svega, htjeli su da čitava stvar završi i da mogu reći da su sve ostavili u prošlosti. No, za mene, vrijeme kao da je stalo. Dane sam provodila presvlačeći se iz jedne spavaćice u drugu, odlazila bih u kratke šetnje Maksimirskom šumom, tu i tamo razgovarala bih na FaceTime s mojim starijim bratom Kristijanom, a u suštini sam nastojala izbjegavati sve i svakoga. Ne samo zato što sam osjećala da me nitko sada ne razumije, osim žena koje su prošle isto, nego nisam imala ni energije, ni volje odgovarati na jedno te isto pitanje: kako si? Osobito jer sam svaki dan imala osjećaj da se osjećam isto, a vrlo brzo počela sam osjećati da ljudi očekuju da im kažem kako sam sada super i da je sada sve savršeno, a nije bilo, nije ni približno. Stvari jesu išle na bolje, ali jako, jako sporo, gotovo neprimjetno. Iz dana u dan nisam primjećivala neku veliku razliku, ali jesam na tjednoj bazi. Polako sam dolazila k sebi, ali oporavak nije išao ni glatko, ni brzo. Kad sam operirala endometriozu 2009., ne pamtim da sam se dugo i teško oporavljala, kao ni 2013., jer sam se nakon samo 4 tjedna vratila na terenski posao, a ovoga puta, 8 tjedana od zahvata, nisam mogla ni zamisliti da idem na posao, pa ni da započnem s radom od kuće. 

Najveći izazov, osim emocionalnog i psihičkog oporavka, bila je prehrana. Kad god bih pojela nešto masno ili slatko, platila bih visokom cijenom – zatvorom. Upozorena sam da bi se zatvor mogao javljati i do 12 mjeseci od operacije, ali ništa te ne može pripremiti na neko iskustvo nego tek kada si usred njega. Jedno vrijeme je bilo ovako: ili na wc idem previše, ili ne idem uopće, a zatvor bi mi izazivao užasne bolove u ožiljcima po abdomenu. Zbog toga što sam patila od preosjetljivosti od bilo kakve odjeće koja mi je dodirivala tijelo, naručila sam si udobni, mekani, rozi fluffy kombinezon u kojem sam izgledala kao Chandler iz Prijatelja u epizodi gdje nosi bunny costume za Halloween. Btw. Ogromni sam fan Prijatelja i mogu reći da su mi ovim danima oni bili skoro jedini izvor zabave i utjehe, uz naravno mog muža koji je davao svoj maksimum živeći sa mnom i za mene, čak i kad mi se nije živjelo.

Mjesec i pol dana od zahvata i zadnja krasta mi je otpala i mogla sam se baciti na mazanje ožiljaka Contractubexom, a na polu-carski rez stavljala sam trakice za ožiljke koje mi je kolegica s posla poslala. Usput smo se dogovorile da neću početi raditi prije veljače 2022. Stalno sam se borila sa strašnom nesanicom. Spavala sam samo tri noći i to ne zaredom, budila sam se po 4-5 puta u noći, u napadajima anksioznosti. Bilo je puno noći kad sam se jednostavno bojala zatvoriti oči, pa bih zurila u mobitel do jutra. Imala sam osjećaj, ako zatvorim oči, da će to značiti da sam se predala, da sam odahnula, da je u redu sve što mi se dogodilo i da sam pomirena s time. A nije bilo u redu! Nije u redu sve što mi se dogodilo. Nisam bila pomirena s time. Bila sam tužna, ljuta, povrijeđena, izgubljena i doslovno ranjena. Jednu noć ulovio me tsunami tuge, dozvolila sam da me preplavi. Ne sjećam se kad sam tako dugo i glasno ridala, toliko, da me tjeralo na povraćanje. Muž je znao da to moram izbaciti iz sebe van, pa je samo nježno mazio po leđima i kosi dok sam se ja raspadala.

- “Imala sam snove.” – jecala sam.

- “Znam, ljubavi.” – šaputao je.

- “Izgubila sam dio tijela.” – vikala sam.

- “Znam, to je teško.” – nastavio me tješiti.

- “Osjećam se kao da mi je netko umro.” – vikala sam gušeći se u suzama.

- “Znam, ljubavi, samo plači. Pusti sve van.”

- “Nije fer. Jednostavno nije fer!” – urlala sam.

Bila je to najmračnija noć u tih prvih nekoliko mjeseci oporavka. Božićne blagdane provela sam u najužem krugu obitelji, s mužem i djecom, a i mlađi brat Andrej i stariji brat Kristijan su mi došli u posjet, bilo nam je lijepo. 

S prvim danima Nove, 2022. godine počela sam, na preporuku liječnice sa sv. Duha, uzimati LDN (Low Dose Naltrexone), lijek koji se inače u regularnoj dozi od 50 mg koristi za liječenje ovisnosti o alkoholu, ali koji pojedini liječnici prepisuju off label u 10 puta manjim dozama za endometriozu i određene autoimune bolesti. Pošto lijek može izazvati neke neželjene nuspojave, započela sam s ultra niskom dozom od 2 mg, a preporuka je da ga se uzima netom prije spavanja. Kad sam shvatila da mi pojačava već prisutnu nesanicu, počela sam ga uzimati ujutro, i moram priznati da sam već nakon tjedan dana osjetila neku razliku, barem u raspoloženju; napokon je granulo sunce u mom životu. Imala sam određene druge nuspojave, za koje sam znala da su prolazne, poput jake mučnine, glavobolje i živopisnih snova, to nije bilo baš ugodno iskustvo. Primjerice, jednu noć sam sanjala da su mog muža i mene pojeli lavovi i ja sam osjetila da je ogroman, živi lav pokraj mog kreveta, vrisnula sam toliko da sam skočila na muža, a on iz kreveta. Neću to nikad zaboraviti. Srećom, nuspojave su brzo prestale, negdje nakon tjedan, dva, pa mi je liječnica sredinom siječnja 2022. povisila dozu na 3 mg dnevno. 

Nuspojave su u potpunosti prestale, i po prvi puta sam osjetila nadu da ću biti dobro. Spavati i dalje nisam mogla, što me izluđivalo, a naravno da se i tijelo onda sporije oporavljalo, san je nužan za regeneraciju, bila sam očajna zbog nespavanja. Srećom, uspjela sam krajem veljače 2022. početi spavati. Upalila je kombinacija Magnezij L-Threonate + melatonin 5 mg + čepići za uši, i ja sam spavala tri noći zaradom, u komadu! Ta tri dana sna toliko su utjecala na moje mentalno zdravlje, da sam trenutno osjetila poboljšanje i rane su me manje boljele. Iduće mjesece počela sam raditi (ionako radim od doma), imala sam maksimalnu podršku od kolega s posla, od obitelji i prijatelja. 

Početkom ožujka 2022. s još svježim ranama i neoporavljenim tijelom, došla sam na ideju peticije i inicijative za žene oboljele od endometrioze “I ja sam 1 od 10” koja je rezultirala izvrsnim odjekom u javnosti te koja je prerasla u “Udrugu žena oboljelih od endometrioze Ja sam 1 od 10” za koju se nadam da će postati simbol nade, podrške i promjene za sve oboljele žene u Hrvatskoj. Davala sam intervjue, gostovala u emisijama, progovarala sam javno o svojoj bolesti, a po prvi puta u povijesti imali smo naslovnicu jednog tjednika s temom endometrioze, jer smo Ivana Kindl i ja odlučile javno podijeliti svoju borbu s tom kroničnom bolesti. U Saboru sam pokrenula lobiranje i inicijativu da se izglasa službeni Dan podizanja svijesti o endometriozi koji bi se obilježavao u ožujku svake godine, i iskreno se nadam da ćemo 1. ožujka 2023. godine napokon dobiti svoj dan kojeg ćemo obilježavati raznim aktivnostima podizanja svijesti o endometriozi u Hrvatskoj.

Što se tiče mog daljnjeg oporavka, od travnja 2022. nadalje, svaki mjesec ja sam bila sve bolje i bolje, menstruacije su doduše još uvijek bolne, jer adenomiozu s maternice mi na kraju nisu odstranili, tako su procijenili da je najbolje za moje zdravlje i za očuvanje plodnosti. No, posljedice kronične bolesti bile su itekako prisutne. U lipnju 2022. dijagnosticirani su mi PTSP i CS. Vjerujem da svi znate što je PTSP, ali CS vam je vrlo vjerojatno prilično nepoznat pojam. Pa, da vidimo, što je CS? Prema službenim informacijama sa stranice Instituta za kroničnu bol, “centralna senzitizacija je stanje živčanog sustava koje je povezano s kroničnom boli i njenim utjecajem na živčani sustav”. Jednostavnim rječnikom, nakon što osoba prolazi dugotrajnu kroničnu bol (u mom slučaju neprekidno 15 godina), živčani sustav uđe u stanje pojačane reaktivnosti koje snižava prag za ono što uzrokuje bol i nakon toga dolazi do perzistiranja boli čak i nakon što je početna ozljeda zacijelila. 

Kako dalje piše na stranicama Instituta za kroničnu bol, “centralna senzitizacija ima dvije glavne karakteristike, obje uključuju povećanu osjetljivost na bol i osjet dodira. Na primjer, pacijenti s kroničnom boli često osjećaju bol čak i uz jednostavne stvari kao što su dodir ili masaža. U takvim slučajevima, živci u području koje je dodirnuto šalju signale kroz živčani sustav do mozga. Budući da je živčani sustav u trajnom stanju pojačane reaktivnosti, mozak ne proizvodi blagi osjećaj dodira kakav bi trebao, umjesto toga, mozak proizvodi osjećaj boli i nelagode. Primjer bi mogao biti i kada obična kvrga, koja može biti blago bolna, pacijenta koji ima CS izluđuje od boli. CS može dovesti do pojačane osjetljivosti svih osjetila, a ne samo osjeta dodira. Pacijenti ponekad mogu prijaviti osjetljivost na svjetlo, zvukove i mirise”. Meni se to sve događalo odmah po izlasku iz bolnice, a rekla bih i 5-6 godina prije, ali nisam znala da se to zove centralna senzitizacija, nego sam optuživala samu sebe da sam preosjetljivi hipohondar. Danas znam da to nije istina, i da je moje tijelo postalo preosjetljivo zbog dijabolične, kronične boli kojem je bilo desetkovano više od 15 godina.

Danas znam i da postoje načini i lijekovi koji mogu potpomoći ovom stanju tako da se živčani sustav polako, ali sigurno kompletno regenerira. Isto tako znam, da je ispred mene još dugačak put, jer se od PTSP-a i CS-a, prema stručnim prognozama, trebam narednih dvije do tri godine oporavljati. I tako sam cijelo ljeto provela oporavljajući se, uz podršku psihoterapeuta, imajući dobre i loše dane. Primjerice, morala sam odlaziti iz bučnih restorana dok smo bili na moru, jer su mi zveckanje tanjura i pribora za jelo te žamor ostalih gostiju nanosili strašnu bol u mozgu, morala sam se kloniti sunca jer sam vrućinu na mojoj koži osjećala kao da me netko pali vrućim bodežima iznutra, u more sam ulazila polako i oprezno jer mi je hladnoća vode parala mozak, znajući da je CS krivac za to što prolazim i da moram ići malim koracima naprijed.

I za kraj, iskreno ću vam reći kako sam sada. Uskoro će se napuniti točno 12 mjeseci od zahvata i ja sam napokon osjetno bolje nego što sam bila zadnjih 15 godina. S obzirom na to da je moje tijelo doslovno desetkovano dugogodišnjim bolovima, brojnim IVF postupcima i operacijama, a i napunila sam nedavno 39 godina, iluzorno je bilo za očekivati da ću biti u top formi nakon samo nekoliko mjeseci od kompleksnog zahvata. Također, treba se tijelo i mozak odučiti od kronične boli, a to ne ide preko noći. I to je okej, jer sada znam da imam snage za sve što život baci na mene. Što se tiče terapije kojom pokušavam prevenirati ponovnu pojavu endometrioze, već sam 9 mjeseci na 3 mg LDN-a dnevno i osjećam se emocionalno bolje nego ikada. Vidjet ćemo hoće li to imati ikakvog efekta na moj imunosni sustav, i hoće li držati endometriozu podalje od mog tijela. Za sada je sve OK, živim bolje nego prije, probava se skoro pa skroz ustabilila, pa si mogu priuštiti tu i tamo hranu koju sam morala prije izbjegavati, radim, putujem, uživam u životu i polako ostvarujem snove koji su sve ove godine bili na čekanju. 

U listopadu 2022., koji je mjesec podizanja svijesti o raku dojke, imala sam tu čast da podržim Udrugu Pogled iz novog kuta – life (P.I.N.K life), zajedničkim izlaskom na pistu, ruku pod ruku sa ženom oboljelom od raka dojke, na reviji na Cvjetnom trgu. Drago mi je da sam mogla biti podrška, znajući da su bitke tih žena puno gore, ali i u mnogome vrlo slične mojoj, i da je podrška u bilo kojem obliku, presudna za mentalno zdravlje i unutarnju snagu koja je potrebna da se žena probije kroz vrtlog neizlječive bolesti. 

Krajem studenoga 2022. me čeka opsežna kontrola u Austriji, pa ću znati zaista kako sam fizički sada nakon svega, ali jedno je najvažnije: odlučila sam biti dobro, jer lijek nije ni ta hrana, ni taj suplement, ni ta operacija, ako ja nisam dovoljno spremna da primim lijek i da istinski ozdravim. Mislim da je to najvažnija lekcija koju sam naučila u cijelom ovom putu, i svakako želim da to bude i najvažnija lekcija koju ćete spoznati čitajući moje iskustvo. Put ozdravljenja počinje u nama. Nakon tisuće učinjenih koraka, što pogrešnih, što ispravnih, stigla sam na put na kojem sam od početka bila, put prema sebi. Deklaratorno sam voljela sebe sve ove godine, ali stvarno voljenje sebe, kroz osviješteno jedenje, mindfulness, zahvalnost, kroz dozvoljavanje sebi svih emocija i kroz prihvaćanje sebe, osjetila sam tek nedavno, prije 12 mjeseci, kad sam gledala samu sebe kako u mračnoj hladnoj noći, u stranoj zemlji, iscrpljena, izmučena i uplašena za svoj život, doslovno trčim na operaciju. Iako se osjećam kao da sam opet na početku, znam da su mnogi putevi i mnoge godine iza mene, a ovaj osjećaj nečeg novog i nepoznatog može značiti samo jedno: moj novi život napokon je počeo i jesti ću ga velikom žlicom.

***

Ako imate izrazito bolne menstruacije zbog kojih ne možete normalno funkcionirati i trebate uzimati veće količine analgetika, ako imate bolove tijekom odnosa, bolove tijekom stolice (naizmjenično zatvore i proljeve), bolnu i čestu nadutost, učestale upale mokraćnog mjehura, moguće je da imate endometriozu.

Javite se u Kliniku za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb, gdje djeluje ekspertna Ambulanta za endometriozu. Pacijentice onamo šalju liječnici primarne zaštite ili se same javljaju, a kontakt email za narudžbu je: predbiljezbe.cef.gin@kbc-zagreb.hr, brojevi telefona: 01/4604 723 i 01/4604 791.

Valerija Đurđević diplomirana je ekonomistica, spisateljica i supruga glazbenika Borisa Đurđevića, osnivača i autora grupe Colonia. Rođena je 02. kolovoza 1983. u Vukovaru, a iako je vlasnica dvije diplome Ekonomskog fakulteta u Zagrebu koje su joj bile ulaznica u poslovni svijet, u duši je spisateljica. Osim vođenja društveno odgovornih projekata u udruzi Medijska tvornica te obavljanja poslova odnosa s javnošću u sferi politike, filma i glazbe, u zadnjih 10 godina napisala je 2 romana i stihove za više od 50 pjesama popularne domaće glazbe. 2020. godine je za pjesmu “Suzana” koju izvode Mejaši i Vigor dobila nagradu Cesarica zajedno sa skladateljem Denisom Dumančićem za Tamburaški hit godine. Jedna je od pokretačica peticije “I ja sam 1 od 10” koja je pokrenuta početkom ožujka 2022. godine, koja ima za cilj podizati svijest javnosti o endometriozi i boriti se za veća prava i bolju medicinsku skrb za sve žene oboljele od endometrioze u Hrvatskoj. Pozvali smo Valeriju Đuđević da opiše svoje iskustvo s endometriozom kroz 4 mjesečne kolumne kako bismo kroz portal femina.hr i brand Intimina koji su usko specijalizirani i senzibilizirani za ženske teme, podizali svijesti o endometriozi i na taj način pridonijeli boljitku svih žena koje boluju od ove izazovne bolesti.

Powered by

 

www.intimina.com
https://www.instagram.com/intimina/
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/