Idem na more. Idem resetirati glavu i pustiti tijelo da posvuda osjeti tirkiznu gustoću Jadrana. Pišem out of office, odljepljujem se od ergonomske uredske stolice koja me svejedno ostavlja s bolovima u leđima, u kofer bacam tek dva kupaća kostima i dva para natikača – jedne za hodati po plaži, druge za hodati po dvorištu. Nema prlitanja, nepotrebne robe, niti vodootporne maskare.
Na plažu zaboravim ponijeti češalj pa napola suha, slana kosa strši u sve strane. Od dva badića preferiram onaj noviji jer sam se zadnjih godina udebljala pa mi se taj manje urezuje u bokove. Grudnjak ne nosim jer, znat će sve koje su grudnjake ikada nosile, on zateže, urezuje se, oznojava, otežan vodom hladi i ostavlja linije koje bih pri sunčanju radije izbjegla. Suhi je grudnjak u torbi pa ga oblačim kada je vrijeme zaputiti se do beach bara na palomu. Ostalo vrijeme buljim u more što se presijava kao riblje ljuskice, uranjam u zaglušujuće brujanje zrikavaca i kroz nosnice usisavam velike gutljaje mirisa borova. Ne razmišljam o tome, ali sasvim je realno da me u tom trenu, na hrvatskoj plaži 2026. godine, po ramenu potapša policajac s namjerom da mi napiše kaznu za toples, ili da neki nepoznati muškarac, pokriven ručnikom preko glave, snima svoje zgražanje na toples za društvene mreže.
Moralna policija i slučaj toplesa
Plažama Umaga ovog ljeta ordinira policija sa zadatkom uočiti i spriječiti toples. Da li im je taj zadatak službeno zadan ili samopropisan nejasno je, no bilo kako bilo, policajci prilaze ženama u toplesu, tražeći ih da obuku grudnjak ili će im biti napisana kazna. Sudeći po nekoliko priča s društvenih mreža, kazne se zaista i ispisuju, pod opravdanjem kako „toples boravak bez kupaćeg kostima, nije dopušten“. Ovo je sasvim nova interpretacija kupaćeg kostima i nudizma, budući da se toples nikada u Hrvatskoj nije smatrao niti zakonski interpretirao kao nudizam, te je kao takav bio sasvim primjeren i dopušten i na plažama koje nisu izričito FKK (freikörperkultur tj. nudističke il naturističke).
Pula je 2023. godine pokušala nešto slično, doduše ipak s manje prikrivanja, kada je nacrt nove Odluke o redu na pomorskom dobru otvorio mogućnost zabrane toplesa ženama, no nakon javnog savjetovanja ta je odredba ipak izbrisana. Konačnu odluku Grad je zatim izričito protumačio tako da se zabrana odnosi na potpunu golotinju, dok toples u nju ne ulazi. Bilo bi ipak sasvim suludo da smo uveli zakon koji diskriminira na temelju roda, jer zabrana toplesa ženama upravo je to – rodno selektivna moralna kontrola koja otvara vrata vlastima da ženama propisuju kako moraju biti odjevene da bi smjele postojati u javnom prostoru.
Prijetnja sisa hrvatskom moralu
Gola tijela tretiramo kao nemoralna, skandalozna, kao prijetnju nečemu svetome i dobrome. Ipak, golo tijelo nema moral. Samo po sebi, bez društvenih projekcija na njega, ono nije dobro ni loše, pristojno ni nepristojno, čisto ni prljavo. Tijela postoje i ispod onoga što smo im obukli, gola su. Pa ipak, stoljećima im lijepimo društvene vrijednosti, a osobito ženskim tijelima. Koliko kože žena smije pokazati, kada, pred kim i u kojoj dobi, nije samo pitanje mode ili bontona, već pitanje kontrole. Kao i kod seksualnosti, reprodukcije ili menstruacije, žensko tijelo postaje prostor na kojem se propisuje što dobra žena radi, kako izgleda i koliko se smije vidjeti. Ono što se propisuje ženskom tijelu, ogledalo je društva i patrijarhalne kontrole generalno.
Gole sise na plaži, iako legalne, iako faktično dio tradicije hrvatskih plaža, tako postaju simbol društvene politike. Kako ih tretiramo, mi same goloprsate i oni oko nas, refleksija je toga kako bi se žene trebale osjećati i tretirati i u drugim aspektima života. Scenarij je to koji nam govori trebamo li se svojih tijela sramiti ili u njima ugodno postojati, a društvu signalizira je li ženino tijelo i način na koji ga pokriva i koristi nešto o čemu odlučuje ona sama, ili nešto što diktira patrijarhat i muškarci oko nje. Sistem koji nas uči da tijelo nije sasvim tvoje, da ga treba pokriti, disciplinirati, smanjiti, reproducirati kada je poželjno i sakriti kada nije, ulazi u najintimnije kako bi nas naučio podvrgavanju i u svemu ostalome. U Hrvatskoj i svijetu koji se okreće fašizmu kao izabranoj politici, sjeckajući dosege ljudskih, radničkih, građanskih i ženskih prava i sloboda gdje god mu se ukaže prilika, gole ženske sise na plaži samo su još jedna prilika da se izgradi kao društveni standard pod krinkom vrijednosti i morala. Male su to stvari – „pa pokrij sise, nije tako bitno“ – koje grade nešto puno bitnije i opasnije, postavljajući presedan o ženskim tijelima i slobodama.
Plažna tradicija hrvatske obale
Ne mislim kako je revolucionarno tvrditi da golotinja sama po sebi nije seksualna. Seksualni naboj nastaje iz konteksta, odnosa, želje, pogleda i pristanka, ne iz gole činjenice da netko ima sise ili guzicu. Dovoljno je samo zaći u kakvu pravu saunu (gdje se nikakva odjeća ne nosi, iz sigurnosti jednako kao iz ugode) ili na FKK plažu, da se osjeti kako ljudi mogu postojati goli zajedno bez ikakvog seksualnog ozračja. Tome svjedoče nudističke tradicije Finske, Njemačke, Austrije, Francuske, Nizozemske, pa i Hrvatske. Jedno od najpoznatijih naturističkih odredišta u Europi, Koversada kraj Vrsara, otvorena je 1961. godine, kada je bila i najveći naturistički kamp na svijetu. Sedamdesetih i osamdesetih, Jadran je imao golemu mrežu FKK kampova, plaža i turističkih naselja. Ono što se danas pokušava prikazati kao nekakva zapadnjačka dekadencija zapravo je dio naše turističke i društvene povijesti koja je privlačila sve te silne zapadnoeuropske turiste koji pune našu ekonomiju.
Zaokret je došao u hrvatskom postsocijalističkom kontekstu, koji jasno oslikava savezništvo političke desnice, religijskog nacionalizma i pokreta koji seksualna i reproduktivna prava suprotstavljaju „obiteljskim vrijednostima“. Kada se religija politički interpretira kao skup pravila o tome kako žene trebaju živjeti, seksati se, rađati i izgledati, čudoređe postaje alat kontrole. Sličan rasplet povijesti vidljiv je i diljem Europe i svijeta, gdje pod prizivom „tradicije“ i „obitelji“, desne i često otvoreno fašističke ideologije napadaju prava žena, LGBTIQ+ osoba, migranata i drugih manjina. Razgovor o toplesu na javnoj plaži, dakle, razgovor je o mnogo više od toga. A nekadašnji biser naturizma, kamp Koversada, 2025. godine podijeljen je u nudistički i tekstilni dio.
Projiciranje vlastitih nesigurnosti
Zgražanje nad tuđim sisama pripada terapiji, ne društvenim mrežama. Jer dok ja buljim u more neopterećena vlastitim sisama i u tom trenu životom generalno, netko drugi opterećuje i sebe i sve svoje pratitelje skandalom koji je upravo doživio – vidio je sise na plaži. Čitajući komentare ispod takvih zgražanja saznajem da se mnoge žene ne slažu sa toplesom jer bi njih same bilo stid skinuti se, a mnogi muškarci odmah seksualiziraju ženu iza sisa. Nažalost, niti jedno od toga ne staje na toplesu. Kada vlastite sigurnosti projiciramo na druge, i kada se netko ošišao onako kako se mi ne usudimo, kada netko nosi potpetice u kojima mi ne znamo hodati, kada netko bez srama priča o stvarima kojih je nas stid. A muškarci koji automatizmom seksualiziraju nepoznate žene u neseksualnom kontekstu i bez njihovog pristanka, čak i onda kada su u društvu vlastitih supruga i obitelji.
Simptomi su ovo patrijarhata, društva koje žene postavlja jedne protiv drugih, istovremeno ih pozicionirajući kao objekte za seksualnu požudu i kontrolu muškaraca. Za prvu ruku, postavke su to koje svatko za sebe mora odučiti, kako bismo onda kolektivno svijet u kojem živimo uredili kao mjesto slobode i sigurnosti, gdje je na plaži jedino bitno koliko je toplo more, a ne tko nosi kakav badić.
Piše: Paula Brečak
Web: www.thewolfnomad.com
Instagram: www.instagram.com/thewolfnomad/
Powered by: www.lelo.com
Instagram: https://www.instagram.com/lelo_official/
Facebook: https://www.facebook.com/LELO.Official/
