Postoji li doista srodna duša?

Tko ne mašta o srodnoj duši i romantičnoj ljubavi u vječnosti? No, što ako je i to samo još jedan koncept uma koji se, kao i svi ostali u ovom vremenu, naočigled raspada?

Vjerojatno vam je poznat krasan tekst grčkog filozofa Platona – „Gozba" - koji govori o ljubavnim odnosima. Kaže da je čovjek, nekad davno, bio muškarac i žena istovremeno: dvije savršene „polovice"/pola u jednom tijelu. No, kako su takva bića cijelo vrijeme bila okupirana isključivo vođenjem ljubavi – do te mjere da su zanemarila svoje obveze prema božanskom (odnosno duhovnu ), božansko ih je razdvojilo, prepolovilo, na žene i muškarce te razbacalo po cijelom svijetu. Tako je inicijalno, piše Platon, nastala urođena žudnja za povratkom te druge, savršeno pristajuće polovice, i ono što danas znamo kao potragu za srodnom dušom ili idealnom ljubavi.

Bila metafora ili stvarnost koja se negdje nekad odigrala, priča ima duhovnu pozadinu: činjenica jest da čovjek traga za svojom „savršenom polovicom" iz dubokog sjećanja na stanje jednoga, onu razinu ispunjenosti koju nosi integracija obiju polova u sebi. Stapanje s jednim koje uvijek tražimo, a kroz tijelo manifestiramo predajom seksualnosti (razmjeni s/polova) i ljepoti orgazma.

Početna kemija

Početna magija svake nove romanse vrlo je stvarna – prepoznajemo osobu koja je, na neki način, posebnija od svih koje smo sreli. „Klik" prepoznavanja se događa trenutno, jer je energetski fenomen: znanost kaže „zaljubimo se od pokrenute kemije...". A kemiju, odnosno ples naših hormona, budi energetska spona koja nastaje u kontaktu s ljudima: naše čakre se automatski umreže, povežu, a iz njih spontano krene razmjena psiho-energetskih materijala u njima (naših ovoživotnih i prošlo/paralelno životnih znanja, iskustava, privlačnosti, odbojnosti...).

Zbog toga se otkrivaju novi svemiri u nama, fenomenalno se razumijemo, jednako vibriramo na ljude, pojave... Taj spoj aktivira najmoćniju silu univerzuma – kreativnu tj. prokreativnu energiju, poznatiju kako Kundalini. Zato imamo uzbuđenje, i potrebu za spajanjem – seksualnom razmjenom koja nas oboje uzdiže mentalno, emotivno, duhovno i fizički. Privlačnost i prepoznavanje budu toliko jaki da nas tresu iz svakog atoma, uslijed čega objavljujemo da smo našli ljubav svog života. I jesmo. Uvijek. Bila ta romansa noć, mjesec, godinu dana ili sto inkarnacija... Svako biće s kojim se odigra ovakva rezonancija je, na nekom nivou, naša srodna duša – ili, recimo to tako, bljesak i izraz našeg blizanskog plamena sa svrhom našeg većeg otvaranja srodnim dušama, a u suštini sebi.

Zašto bajka završava?

Zato je prirodno da, ili trčimo kao pčelica od cvijeta do cvijeta tražeći ovo iskustvo, ili kada ga nađemo, poželimo ga ovjekovječiti, da tako bude zauvijek. Tako se udružujemo, vjenčamo ili na koji god način fiksiramo svoj odnos – lijepo mu nalijepimo etiketu „to je to" i krenemo graditi na tim temeljima. No... tu zapravo naša bajka s početka završava. Ne odmah, ne vidljivo, i ne zato što je to neka opaka osveta sudbine nego jer je i to – prirodno. Kao što stablo mijenja listove, a životinje dlaku i kožu, i mi se mijenjamo. Baš zato se i udružujemo, jer zajedno ostvarujemo takav golem rast, da je normalno da se jednog jutra probudimo narasli: kao kad imate cipele koje su divne i savršene, ali jednog dana vam postanu premale. I sve je istina: točno je da su bile najbolje na svijetu, a da više nisu – barem na stari način . To se isto događa u odnosima, koliko god su srodnodušni izraz najvećeg i najiskrenijeg obožavanja jer - promjena je dio života.

A scenarij znamo i ide otprilike ovako: uđe se u odnos, obožavanje toliko jako čini da svaki tren postojanja želimo provesti s tim svojim posebnim bićem pa se stoga organiziramo u neki oblik zajedničkog života. Euforija i dalje traje, u svim aktivnostima i ta faza, otprilike, traje godinu dana ili nešto više. Uglavnom, ovo vrijeme zaista jest blagoslovljeno te rastemo i upoznajemo sebe, kroz drugog, na nevjerojatne nove načine. No, prije ili kasnije, ta faza uđe u rutinu. Prvi znakovi te rutine su nervoza i pad tolerancije – počne nas smetati kod partnera upravo ono u što smo se zaljubili, a u odnosu upravo ono što nam je bilo najslađe i pružalo najveći rast. Malo po malo, iritacija raste. Ali avaj! Ne želimo je vidjeti. Ne želimo si priznati, pa objašnjavamo – umor, poslovna nervoza, obaveze i djeca, ova situacija, ona situacija... Ali istina jest da si, u tom trenu kada osvijestimo proces, ne želimo priznati promjenu faze jer se bojimo gubitka – bojimo se smrti starog i rađanja/stvaranja novog . Pa onda radije gurnemo glavu u pijesak. No, ništa s tim ne rješavamo – kao da nam se ne sviđa kiša, pa odlučimo ostati u svom veselom stanu i ignorirati je. Sve ok, ali kiša i dalje pada.

Maštanje o drugome...

Tako i tu – priznali si mi to ili ne, proces je krenuo i ide. I ireverzibilan je (tj. nema povratka). Jer je i on dio razvoja. Ali, tu lekciju obično učimo padom na ispitu – zapravo kada ovo samo naslutimo, još više naskočimo na partnera i vežemo se na bilo koji novi način (trudnoća, krediti, službeni brak...), a sve u nadi da ćemo tako zaustaviti tok, spriječiti kišu. Ovakva psihička anestezija drži neko vrijeme, pa se čak obradujemo kako smo uspjeli, ali.... paralelno se u svijesti (nesvjesnom) odigrava inkubacija započeta smrti starog: stvaramo novo. Potiho, svjesno ili ne, počinjemo maštati o nečem drugom – u blagoj varijanti, razmišljamo kako bi naš partner (do jučer savršen) bio savršen kada bi „samo imao/mogao/radio/bio to-i-to", a u žešćoj verziji – titramo na druge vibracije, druge ljude. Ovako pokrenut naš um, najmoćniji alat svemira, počinje vibrirati kroz naš cijeli sistem i auru novu informaciju, a ona privlači nove ljude u naš život. Stoga se prije ili kasnije pojavi netko na koga zatitramo: ne mora to biti ništa ozbiljno, dovoljno da nas strese, da zamaštamo o tome. I onda počinje novi val mraka: gušenje od krivnje jer nam se netko sviđa. Jer nas je netko dodirnuo, energetski i vibracijski, onako duboko kako partner dugo ili nikad nije...

Skrivanje te privlačnosti, ili čak u tajnosti pokrenutog odnosa, koje od nas čini lopovske špijune – jer laž ili prevara, nikad nisu prevara drugog, uvijek su sebe. Možemo ne reći partneru da nas silno uzbuđuje netko drugi, ali... on to zna. Jer, to što mi riječima odkomuniciramo je manje od 25% - sve informacije slobodno plutaju kroz naše polje, a u ovoj fazi razvoja svemira (povećana radijacija, otvaranje energetskih polja i aktivacija svjetlosnog tijela...) stvar je još jasnija, brža i vidljivija. Dakle, vaš partner ne treba tehnički znati da mentalno vodite ljubav s drugom osobom (razmišljajući o njoj, maštajući...) – on to zna energetski, bio toga svjestan ili ne.

Nastavlja se...

www.elementi.hr