Većina nas uvijek živi po devizi – nesreća se događa nekom drugom – zaboravljajući da već sutra možemo biti u tuđim cipelama i da se možemo naći u situaciji da je pomoć potrebna nama samima

Zora Bjelousov
Zora Bjelousov

Od sumraka do zore i natrag

Bila sam dijete kada je bio rat. Nisam znala puno toga o ljudima. Ma, nisam zapravo znala gotovo ništa. Bila sam mala, naivna i zelena. Što mi se govorilo, to sam slušala i vjerovala. Ne mislim sada o nekim višim političkim konotacijama, mislim o malim svakodnevnim životnim situacijama, koje zapravo uvijek najbolje pokazuju kakav je tko. Posljednjih nekoliko dana, imam dojam kao da se rat ponavlja. Ove poplave koje se događaju upravo na područjima koje je rat pogodio prije dvadeset godina, vratile su mnogim ljudima, pa tako i meni, neka stara sjećanja. Ova voda ponovno je donijela tragediju i patnju u sela i gradove koji se zapravo duboko još nisu niti oporavili od rata, a sada se, u svom baš ne prevelikom blagostanju (jer gdje je danas oko nas uopće blagostanje), moraju nositi s novim mega-teškoćama... Ponovno smo se našli u situaciji da pokažemo koliko smo senzibilni za tuđe potrebe i koliko možemo staviti na stranu svoje svakodnevne probleme i djelovati za i zbog nekog drugog.

Ova vodena tragedija, većinu je nas pogodila na različitim razinama. Neki su je nažalost doživjeli na vlastitoj koži, a drugi posredno – preko priča i teškoća koje prolaze njihovi prijatelji, obitelji, poznanici... Ali ta voda, osim što je donijela nesreću, oprala je i mnoge maske s lica ljudi među kojima se krećemo. Ne kaže se uzalud – na muci se poznaju junaci, zar ne?! Činjenica jest da živimo u vremenu prilično istaknutog egoizma, ili da ipak budem malo blaža – egocentrizma – vremenu koje baš pretjerano ne njeguje osjetljivost prema drugome, prema tuđim potrebama i tuđoj nesreći.

poplave

Možda se nećete složiti sa mnom, možda ćete reći da je ovakav stav previše uopćen te da patetično generaliziram. No, nažalost, doista smatram (a vjerujem da više nisam ono naivno dijete od nekoć i da dobro vidim i čujem što se oko mene zbiva), da su ljudi toliko zaokupljeni svojom vlastitom dobrobiti da su zaboravili kako se ponekad mogu – kao istinska ljudska bića – realizirati samo kroz iskreno i nesebično pomaganje drugima. Većina nas uvijek živi po devizi – nesreća se događa nekom drugom – zaboravljajući da već sutra možemo biti u tuđim cipelama i da se možemo naći u situaciji da je pomoć potrebna nama samima.

Prateći medije ovih nekoliko dana koliko već traju poplave na području BiH, Srbije, Hrvatske..., na individualnoj je razini bilo nebrojeno mnogo malih i velikih herojskih djela, osobnih priča hrabrosti i dokaza humanosti. Istina, mediji kakvi jesu, jedva su dočekali ponekad patetično upakirane "velike" priče o herojstvima "malih" ljudi. Ali vjerujem da u ovakvim stanjima ponekad i treba na taj način isticati sve ono dobro i pozitivno, pa čak i kada se to čini na prenapuhan način. No s druge strane, iznenadila me na mahove nezainteresiranost i hladnoća mnogih ljudi oko mene, koji se postavljaju kao da ih se to uopće ne tiče. Ne kažem da se treba busati u prsa i na sve strane vikati tko je kako i kome pomogao, ali doista sam svjedokom da ljudi ne percipiraju, ne vide i ne doživljavaju ništa osim vlastitih problema i ponašaju se kao da se ovo ne događa pred njihovim kućnim pragom.

Pomoći je važno, nužno i ljudski – na bilo koji način. Bilo koja, čak i najmanja gesta, čak i samo zvanje broja telefona kojim uplaćujete nekoliko kuna pomoći, velika je stvar u ovakvim trenucima. Neki su ljudi veliki heroji, neki mali, sve ovisim o individualnim mogućnostima i prilikama. Stoga, zovite, donirajte, uplaćujte, pomozite... Ako to ne možete, jer sami nemate ili ste spriječeni, onda svakako pošaljite pakete pozitivne energije jer takvi paketi uvijek stignu na pravo mjesto.

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.