Malo sjećanje na velikog psa

Ma taj moj pas zapravo uopće nije bio velik – rastom – ali po svemu drugome bio je to najveći pas mog života, veći od mnogih ljudi. Nije bio niti osobito lijep (ako za životinje uopće vrijede kriteriji ljepote, jer sve su one lijepe svaka na svoj način). Bio je to moj prvi pas (nadam se ne i zadnji) i pamtit ću ga dok sam živa jer me naučio velike lekcije, lekcije koje može podučiti samo biće potpuno čista srca

Bila je to zapravo kujica. Nema je točno godinu dana i, iako kažu da vrijeme liječi sve rane, neke liječi doista presporo. Zvala se Beba. Znam, to je užasno blesavo ime. Nije profinjeno kao neka pseća imena. Recimo čivava koja se zove Tutankamon. Ili pit-bull koji se zove Heraklo. Ili pudlica koja se zove Antoaneta. Ma šalim se – ne poznajem pse s takvim imenima, iako znam neke koji ipak imaju više cool imena od moje Bebe. Ali Beba je bila beba jer je došla k nama kao mala... Pa je onda i ostala Beba. Zapravo nije došla, nego ju je svemir stavio pred moj prag, sićušnu, gladnu, izranjavanu i uplašenu. Tada, a bilo je to prije nekih 13-ak godina, nisam ništa puno znala o psima. Iskreno, nisu me previše niti zanimali. Nisam namjeravala imati psa, a ljudi s psima u mom parku na zagrebačkom Krešimircu činili su mi se kao neka naporna pseća sekta, s nevjerojatno dosadnim i isforsiranim psećim razgovorima, koji su me užasno zamarali. No kakvo srce morate imati da malo nezaštićeno biće koje vam se pojavilo pred nosom, naprosto ne ponesete kući s ulice i ne pružite mu barem privremeno utočište?! Naravno, za Bebu je moj dom postao trajno utočište, jer (a znat će svi koju su jednom u životu spasili psa s ceste), nema veće, čišće i beskompromisnije ljubavi i iskrenije zahvalnosti od spašene životinje. A takva vam se životinja već nakon nekoliko dana toliko podvuče pod kožu da se teško možete od nje odvojiti. I tako sam i sama postala članicom pseće sekte. Hehe...

Beba je bila jako smiješna – sivkasto-pepeljasta, čupava, blesava, s dlakom koja se stalno zaplitala u nekakve ljepljive dreadlockse... Uopće nemam pojma kakve su se sve pasmine u njoj izmiješale. Znala sam hodati po ulici s njom, pa bi mi neki idioti dobacili – "kakav ružan pes!". A meni je, naravno, kao svakom vlasniku njegov vlastiti pas, ona bila apsolutna pseća ljepotica. Bila je uz mene dok sam učila, dok sam bolovala, dok sam se veselila, dok sam bila izvan sebe od ljubavnih jada... Strpljiva, nježna, plaha... Jedan od onih beskrajno komunikativnih pasa, blagog karaktera, kojem ništa puno ne treba i samo vas gleda svojim pametnim, velikim, iskrenim očima... Jedan od onih pasa o kojima se ne pišu urnebesne knjige poput "Marely i ja" jer ne radi ništa naročito smiješno – ne uništava namještaj, nećete je naći kako žvače jastuk, visi s lustera ili grize tepih... Jedan od onih bojažljivih pasa koji svakog Božića umire od straha u svom krevetiću, tresući se kao prutić na vjetru, od silnih petardi i vatrometa... Jedan od onih veselih pasa kojem je najdraža zanimacija trčati po livadi i naganjati lopticu. Moram reći, Beba nije bila niti osobito pametna (ili je mi nismo znali niti se trudili naučiti da takvom bude) – nije nikome donosila novine, nije baš slušala naredbe, nije znala baš nekakve trikove... Nije baš bila od onih što razumiju ne znam koliko ljudskih riječi. Bila je jedan od oni pasa koji čak ni ne sjedne kad mu se to kaže. Bila je skroz obična, a za mene - najposebnija - najbolji prijatelj i član obitelji, mali dlakavi anđeo koji je unio nevjerojatnu živost, toplinu i pozitivnu energiju u naš dom.

Kad vam ugine pas, a znat će to svi oni kojima se dogodilo, nije čak niti kao izgubiti blisku osobu. To je kao izgubiti dio sebe, jer povezanost s psom događa se bez riječi – energetski – gestama, pokretima tijela, pogledima... A mudri uvijek kažu kako se najvažnije stvari prenose šutnjom. U nekim trenucima doista imate osjećaj da ste jedno.

Osobno nemam neke velike kontakte s prirodom – nisam planinar, avanturist, neki strastveni česti putnik divljim netaknutim dijelovima naše Planete... Moja najčvršća veza s prirodom (osim povremenog i dosta lijenog rada u vrtu), su moje životinje – moja mačka i, do prije godinu dana, moj pas. Posebno pas. Pas koji se svakom danu, svakoj sitnici, svakoj pažnji i svakom trenutku sa svojim ljudskim prijateljem toliko veseli da vas njegova sreća liječi iznutra. Teško je riječima opisati tu emociju – izljev nepatvorene i iskonske sreće i pružanja ljubavi bez granica. To je ono beskrajno vrijedno i ljekovito što nam naši psi svakodnevno pružaju.

Vjerujem da sam uz Bebu postala bolja osoba – strpljivija, blaža, nježnija... Vjerujem da mi je njeno (relativno) kratko zastajanje u mom životu donijelo ljubav koja je svoje ljekovite silnice pustila puno dalje nego što imam mogućnost pojmiti. Iako je nakon godinu dana tugu zamijenio osjećaj zahvalnosti što sam je imala, kako vrijeme prolazi, nedostaje mi sve više, a ne sve manje.