Često razmišljamo kako djeci ispravno pokazati ljubav, pogotovo ako i sami s tim imamo poteškoće, ili smo odrastali u okruženju gdje ljubav nije bila vidljivo ili učestalo pokazana, Brinemo jesmo li dovoljno prisutni, strpljivi, nježni. Pitamo se razgovaramo li dovoljno, činimo li prave stvari. No ono o čemu rjeđe govorimo jest da djeca ljubav ne uče prvenstveno iz onoga što im izravno dajemo, nego iz onoga što svakodnevno gledaju.
Djeca ne slušaju samo naše riječi. Ona promatraju odnose. Ako sam išta kao majka naučila i potvrdila, to je da djeca zaista najviše uče po primjeru onog što vide pred sobom. Promatraju kako se obraćamo partneru kada smo umorni. Kako razgovaramo kada se ne slažemo. Kako se dodirujemo u prolazu, kako se gledamo, kako šutimo, kako se zezamo i zabavljamo, ali i nosimo s izazovima. Promatraju ton, pogled, napetost u tijelu, nježnost u sitnicama. I iz svega toga grade svoju sliku ljubavi. Način na koji se odnosimo prema partneru postaje njihov prvi i najvažniji model bliskosti.
To ne znači da djeca trebaju gledati savršen odnos. Naprotiv. djeci ne koristi idealizirana slika partnerstva bez sukoba, bez frustracija i teških dana. Ono što im koristi jest vidjeti odnos koji je dinamičan, realan, ali siguran. Odnos u kojem postoji poštovanje čak i kada je teško i u kojem se konflikt ne rješava tišinom, omalovažavanjem, nepoštivanjem ili povlačenjem, negopokušajem razumijevanja. Kada dijete vidi da se partneri znaju posvađati, ali se i pomiriti, uči da bliskost nije krhka i da je konflikt dio života ali da nije kraj svijeta. Kada vidi da odrasli priznaju pogrešku, uči da ljubav ne nestaje zbog nesavršenosti ili teškog dana. Kada vidi da se granice postavljaju bez straha, uči da se može biti svoj i u odnosu.
Djeca kroz naš partnerski odnos uče što znači biti voljen. Uče kako izgleda poštovanje i kako izgleda sigurnost. Kako izgleda nježnost koja nije uvjetovana. Uče i kako izgleda šutnja, distanca, prešućivanje, zamjeranja. Sve to upijaju, često puno dublje nego što mislimo. Na nama je da izaberemo koji ćemo primjer dati. Zato ljubav prema djeci nije odvojena od ljubavi prema partneru. One su isprepletene. Briga o odnosu nije sebičnost niti luksuz, nego temelj obiteljske sigurnosti. Ne zato što djeca moraju biti u središtu svega, nego zato što im treba stabilan okvir u kojem mogu rasti. Zato često kažem da bez rada na odnosu ne možemo biti dobri roditelji i da ponekada, koliko god ovo nepopularno zvuči, postoje instance kada odnos između partnera mora biti i prioritetniji, ne na štetu djeci, nego upravo radi njih.
To ne znači da uvijek imamo snage i da odnos mora biti savršen, ili da ne smijemo pogriješiti. Roditeljstvo iscrpljuje. Partnerstvo se ponekad svede na logistiku, dogovore i preživljavanje dana. I to je realnost. No i u toj realnosti djeca vide razliku između odnosa koji je zanemaren i odnosa koji se, makar i nesavršeno, njeguje. Ponekad je dovoljno da dijete vidi ruku na ramenu. Iskrenu ispriku. Kratak zagrljaj. Ton koji govori da smo još tu, još smo tim. Ljubav koju djeca osjećaju nije samo ona koja je usmjerena izravno prema njima. To je i ljubav koja se događa oko njih. Ona koja stvara atmosferu doma i pruža osjećaj sigurnog mjesta u kojemu se mogu opustiti.
Možda je to jedan od najvažnijih darova koje im možemo dati. Ne savršen odnos, nego odnos u kojem se trudimo ostati povezani. Jer djeca će možda zaboraviti što smo im rekli, ali će dugo pamtiti ljubav, poštovanje i razumijevanje.
Piše: Una Pašić Gregović, doula i edukatorica
Photo: Stoodio Soo
Web: www.una-bridged.com
Instagram: https://www.instagram.com/una.bridged/
www.intimina.com
https://www.instagram.com/intimina/
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/
S ljubavlju i podrškom,
Una Pašić Gregović
