Najvažnije pomirenje - pomirenje sa sobom

Prihvaćanje sebe znači pomirenje sa svim svojim suprotnostima. Jer, kada jednom budete s istim mirom i razumijevanjem gledali na onaj dio sebe koji je činio zlo, kao i onaj koji je činio dobro - u ovoj ili drugim inkarnacijama, životnim fazama ili ulogama - značit će da ste osvijestili svrhu svoje duše u postojanju

Lako se, naravno, pomiriti s dobricom u nama. Svima nam je ugodnije razmišljati o svojim vrlinama, sjećati se pozitivnih prošlih života i, generalno, gledati svoja plemenita djela. Ali, ta pozitivna iskustva ne bismo mogli tako cijeniti, da ih nemamo s čime usporediti - tj. da nemamo u svijesti i iskustvo suprotnih. No, neugodna iskustva smo naučili potiskivati, osuđivati, i to je temelj čovjekove nesreće. Pogledajte kako se većina ljudi ponaša kada se osjete krivi - brane se, napadaju, opravdavaju i, uglavnom, muku muče. Umjesto da uvide grešku, trenutačno nauče iz nje i idu dalje, oni jašu po njoj i iscrpljuju se. Neki krivnju, bijes ili neisplakane tuge nose životima, nekima se taj materijal kao bolest materijalizira.

Negdje je vaša duša učila igrajući ulogu neznalice, nekad profesora. Stekla je iskustva ubojice i ubijenoga. I tako sebe - svoju svijest, sebstvo - oplemenila raznim iskustvima. Svako od njih je svoja priča: u nekim životima duša se utjelovila kao zlikovac, u drugima pozitivac. Nekad heroj, onda žrtva. I tako u krug vječnosti.

Prikupljanje fragmenata duše

Ova priča - o spoznavanju, a potom prihvaćanju raznih lica, maski koje je duša i njena pripadajuća osobnost nosila - poznata je kao proces prikupljanja fragmenata duše. A okupiti sve njezine dijelove znači pomiriti se sa sobom, svim svojim oblicima i oblacima - kada ste vedrili i mračili. Znači prihvatiti sebe i u ulozi žrtve i u ulozi krvnika; razumjeti onu strast kojom ste u jednoj životnoj inkarnaciji voljeli, a u drugoj ubijali. Jer, svi smo - na Vječnom Putovanju - sve uloge odigrali. Sve smo iskušali. Jer iskustvo je način na koji se Božansko razvija i uči. Stoga nema osude - učio netko svoje lekcije u Školi Straha, netko Ljubavi, ali svatko uči. Drugim riječima, igrali šah s bijelim ili crnim figurama, uvijek igrate, zar ne?

Pokloniti se nečemu, naizgled, toliko drugačijem od vas, zapravo znači moći pokloniti se sebi. Sebi u drugome. Onom dijelu sebe koji je skriven kada se površno promatrate, ali iskače čim vas smeta kod drugoga. Jer je dio vas. Dakle, pokloniti se sebi, u drugome, različitome, znači objediniti suprotnosti u svojoj duši i, konačno, ostvariti mir. Jer, tek s prihvaćanjem prestaje osuđivanje. A s osuđivanjem prestaju napetost i muka, nastale iz potrebe za borbom (ega), ratovanjem (uma) i nadmetanjem.

Na intimnoj razini, ovo pomirenje znači pomirenje sa sobom: prihvaćanje svojih slabosti, bez osude. Jer tek osvještavanje i prihvaćanje svih različitih dijelova sebe -vodi cjelovitosti. Na osobnom nivou, riječ je o izmirenju s onim prijateljima ili ljudima iz okoline kojima zamjerate izdaje, povredu, bezobrazluk... Na društvenom, prihvaćanje „mračne" strane - svih onih koje smo spremni etiketirati lopovima, seljacima, kriminalcima - sa znanjem da tek prihvaćanje stvara poligon za promjenu. I, na kozmičkom, otvaranje nebu: i sretnim zvijezdama (tzv. pozitivnima), i manje sretnima (tzv. negativnima).

Iskrena komunikacija

Ovakvo otvaranje, zapravo, znači iskrenu komunikaciju. Komunikacija je ujedinjenje: proces u kojem polazite sa suprotnih stajališta i nalazite se u centru. A, da biste uopće krenuli u to, trebate dopustiti mogućnost - otvoriti se i izići van, među svjetove različite od vašega.

www.elementi.hr