Kirurško liječenje - endometrioza

Stigli smo u praznu čekaonicu privatne klinike prof. dr. Kecksteina u Villachu, sat vremena prije ugovorenog termina. Sjeli smo i zurili u mobitele. Uskoro mi je medicinska sestra predala formulare koje je trebalo ispuniti, pa sam iz njih shvatila da krv i sluz u stolici, koji su me mučili već godinu dana, nemaju baš nikakve veze sa sirovom prehranom, već da su to tipični znakovi uznapredovale endometrioze na crijevima. Osjetila sam istovremeno i šok i olakšanje 

Prvi susret s prof. dr. Kecksteinom je bio ugodan. Radi se o simpatičnom, naočitom liječniku u poznim godinama koji govori dobar engleski za jednog Austrijanca. Ljubazno nas je zamolio da sjednemo i započeo je razgovor. Strpljivo je ispitivao i zapisivao svaki moj simptom, svaki podatak koji sam mu rekla o svom životu, menstruaciji, ciklusima, ovulaciji, IVF postupcima, bolovima, operacijama i sl. Osjećala sam da me zaista čuje, kao da sam stigla kući. Nakon iscrpnog razgovora o mojoj anamnezi koji je potrajao 40 minuta, vrijeme je bilo za pregled. Pripremila sam se na jaku bol. Čim je upalio aparat za ultrazvuk i započeo pregled, na ekranu je uočio endometriozu, posvuda. I sve to vidio je na običnom ultrazvuku. Bila sam u šoku, čovjek je u par minuta vidio sve, sav opseg moje bolesti. 

Počeo je nabrajati: endometrioza IV. stadija raširena po cijeloj zdjelici, minimalno dva velika žarišta na rektovaginalnom prostoru, dva velika žarišta na debelom crijevu, brojna žarišta po peritoneumu, frozen pelvis sindrom, adenomioza na maternici, miom na maternici, endometriom na lijevom jajniku. Ja sam samo zurila u strop i brojala minute kad će završiti, bila sam u strašnim bolovima. Cijeli ginekološki pregled potrajao je pola sata, a nakon toga sam morala presvući majicu, mogla se iz nje iscijediti litra znoja. Nakon pregleda, vratili smo se za liječnikov radni stol.

Okrenuo je ekran svog kompjutera i pokazao kako izgleda moja endometrioza, pojašnjavao mi je koliko je ozbiljna, a njegova veselost u boji glasa polako se gasila. Ton mu je postao sve ozbiljniji, a naša lica bivala su sve više skamenjena. 

– Vi ste ozbiljno bolesni. – rekao je podižući obrve iznad okvira naočala koje je nosio.

Zurila sam u njega.

– Vi ste ozbiljno bolesni. – ponovio je.

– Koje je rješenje? – izustila sam.

– Operacija ili lijekovi za zaustavljanje menstruacije.

– Ok, ja sam za operaciju, znam za vašu nagrađivanu metodu. Zato sam i došla...

Prekine me.

– Za vas nije operacija. Vaše tijelo je izmučeno. Imate 5-6 cm ozbiljne endometrioze na rektumu i debelom crijevu, to znači da moramo odrezati taj dio crijeva. – rekao je crtajući na komad papira točnu poziciju žarišta na mojim crijevima.

– Ne možete to spaliti? – u nevjerici sam.

Odmahuje glavom.

– Ne, preveliko je to i predebelo. Tu dolazi u obzir isključivo resekcija crijeva. 

Oči mi se pune suzama. Dojadilo mi je plakati, pa samu sebe korim iznutra i blokiram suze. Liječnik potom nastavi.

– Vi možete pristati na resekciju crijeva, ali postoji rizik da ćete nakon toga morati nositi stomu.

– Stoma?

– Vrećica. Koristila bi se privremeno, nekoliko mjeseci, za pražnjenje vaših crijeva, dok ne zacijele crijeva koja bismo rezali.

– Koliki je rizik?

– Otprilike 2-3%.

– Znači 3 osobe od 100 završe s privremenom stomom nakon operacije?

– Točno, no u slučaju kad se to dogodi vama, onda više nisu vaše šanse 3% nego 100%.

– To ne dolazi u obzir.

Muž je u tom trenu krenuo s još desetak potpitanja, a u mojoj glavi počeo je uragan. Sve najcrnje misli povučene iz najdubljeg dna bunara tuge i beznađa počele su vijoriti u mom umu, srcu i tijelu. Čula sam kroz oluju daljnje liječnikove rečenice.

– Vi morate shvatiti da ste jako bolesni. Vi niste dobro. Ozbiljno ste bolesni.

To me slomilo. Tu su sve brane popustile. Suze su same počele teći. Došla sam kod njega očekujući magični štapić, nisam znala da će me ošinuti s dijagnozom kakvu nisam imala pojma da imam. Uvjeravala sam se da će sve nekako nestati, da se sve to događa nekom drugom. Prof. dr. Keckstein je nastavio.

– Vi ne možete više ovako. Jednostavno ne možete. Razumijete li?

Znala sam da govori istinu, njegove rečenice pogađale su me kao ledene strelice ravno u srce. Samo sam kimala glavom, dok su suze plesale tango po mome licu.

– Vi prije svega morate prestati s IVF postupcima.

Digla sam pogled.

– Do kada?

– Barem 6 mjeseci. Dok se bolest malo ne smiri. Pogoršali ste je stimulacijama. Hormoni su je toliko nahranili da bolest divlja i zato ne možete iz kreveta od bolova. Prestati odmah s IVF postupcima.

– I, onda?
– Probati uzimati Visanne čime ćete zaustaviti menstruaciju na 6 mjeseci, pa se opet vidimo na ljeto. Možda onda operacija, ali nije nužno, ako se stanje smiri. Imam pacijenticu koja ima identičnu endometriozu na rektumu kao vi, rodila je troje djece i normalno živi s tim, nema bolova, nema potrebe za operacijom. Kod vas su prisutni jaki bolovi, cilj nam je da to prestane. Prestanite s IVF-om i uvedite Visanne. Jednom kad se stanje smiri, za vas će jedina opcija biti prirodni IVF, bez lijekova.

Nisam imala izbora nego poslušati ga, dok je u meni vitlala bura osjećaja. Složila sam se s prijedlogom da ću prestati s IVF-om, operacija koja uključuje resekciju crijeva mi (još) nije dolazila u obzir, bojala sam se ishoda. Htjela sam samo da sve završi, da izađem, udahnem zraka. Kad sam izašla iz klinike, imala sam osjećaj da sam prošla kroz rat u samo sat vremena. Sjela sam u auto i svih četiri-pet sati kojih smo se vozili nazad za Zagreb, ja sam plakala. Nisam mogla ništa reći, suprug je bio jednako potresen. Njega godinama ubija to što mi nikako ne može pomoći, a znam da bi mi dao zadnju kap krvi i zadnju kunu ako bi to značilo da mogu ozdraviti. Naravno, on želi da prvenstveno budem zdrava, a tek onda majka, a kod mene u glavi i dalje je bilo obrnuto. Htjela sam biti majka, makar ne bila zdrava. Taj stav morao se mijenjati, htjela-ne htjela, tijelo me pritisnulo još jednom, ovaj put najsnažnije. I zato sam plakala. 

Znala sam da moram odustati od trudnoće, pustiti sve ono za što sam se grčevito držala, prestati se nadati, uništiti zadnji atom vjere da će sljedeći IVF postupak biti uspješan. Plakala sam cijelim putem i zbog toga što sam sahranjivala stari život, stare nade i stare načine razmišljanja. Narednih nekoliko tjedana bila sam u ozbiljnoj depresiji, nisam se ni s kim htjela vidjeti ni čuti, bilo mi je prekomplicirano svakome posebno objašnjavati što se događa, pola ljudi jedva kuži što je endometrioza, što je IVF, a sve to jako me umaralo, pa je lakše bilo ne reći ništa. Povukla sam se u svoj svijet, bunarila sam svaki dan, grabila nove slojeve tuge i taman kad bih pomislila da sam razgrabila zadnji sloj, pojavio se novi i poklopio bi me narednih nekoliko dana.

Životarila sam tako iz dana u dan, dok jedan dan nisam odlučila da je dosta. Nisam više htjela tratiti energiju na nešto što ne postoji. Možda neću biti majka, ali neću ni dozvoliti da me to definira u životu. Pretočila sam tugu u stihove pjesme “Zidina” grupe Colonia. Kroz tu pjesmu počeo je moj put emocionalnog ozdravljenja, za koji nisam sigurna koliko će potrajati. Nekad mislim da sam ozdravila, zaboravila, a već iduća menstruacija bude bolni podsjetnik da ništa nisam zaboravila, samo s tim učim živjeti. 

U narednih 6 mjeseci pokušavala sam pronaći način kako izbjeći tako rizičan zahvat. Visanne nisam takla poučena lošim iskustvom kad sam probala uzimati kontracepcijske pilule; isprobavala sam eterična ulja koja sam mazala na donji dio trbuha (prema savjetu educirane osobe) i još neke pripravke koje nisam probala prethodnih godina. Bez uspjeha. Uskoro je svijet zahvatila korona kriza koja je jako utjecala na naš glazbeni posao, a uz to, bolest mi se opet pogoršala, imala sam takav endo-napad, kakav nisam imala nikada u životu. Muž je nakon 15 minuta moje agonije nazvao hitnu. Ja sam uporno govorila da je ne zove u ovoj pandemiji, tko zna hoće li uopće doći. Bio je lipanj 2020. godine, korona je buktjela na sve strane.

Ipak, nakon 45 minuta su došli. Ja sam do tada već ležala na našem bračnom krevetu, sklupčana od bolova, s nagonom za povraćanje, treskavicom, lica nateklog od plakanja. Dali su mi koktel lijekova i preporučili odlazak u bolnicu čim budem mogla hodati. Upravo u tim trenucima odlučila sam se na operaciju. Čudno je kako mislimo da imamo slobodnu volju i kako mislimo da možemo na išta u našem životu utjecati ili kontrolirati. To je sve zapravo velika iluzija, barem u mom slučaju. Nešto što godinama odbijam, ipak me sustiglo i morala sam kapitulirati.

Odlučila sam se na zahvat u Austriji, kod prof. dr. Joerga Kecksteina koji me se toliko dojmio pri prvom susretu. Nazvala sam ga i dogovorila još jedan pregled u srpnju 2020. godine. Na tom pregledu ustanovljeno je da je bolest bez promjene, bolovi su i dalje jako izraženi, a jedino što se sada promijenilo, jest moja sklonost radikalnom operativnom zahvatu, preuzimanje rizika nošenja stome nekoliko mjeseci i pripremljenost na težak oporavak. No, igrom sudbine i korone koja je zauvijek promijenila naš svijet, operacija u Austriji odgađala se 5 puta u godinu dana, pa sam bila primorana u periodu od užasnih 8 mjeseci uzimati Visanne koje su me fizički i psihički satrale (a nisu mi pomogle), i da to iskustvo opišem, trebala bi tome posvetiti cijelu jednu kolumnu, pa ću samo zaključiti – ne ponovilo se. Kad sam na jesen 2021. primila vijest da bi se zahvat opet mogao odgoditi, podvukla sam crtu.

"Ne! Ne! Ne! Više ne mogu čekati!"

Tog trena počela sam istraživati druge opcije: Italija, Rumunjska i Francuska bili su visoko na mojoj listi, sve od reda centri i stručnjaci za endometriozu, bave se isključivo endometriozom, u najbolje opremljenim bolnicama i operacijskim salama. Hrvatsku nisam htjela razmatrati zbog lista čekanja (više nisam htjela čekati dulje nego što je potrebno), zbog prethodna dva loša iskustva s operacijama endometrioze i zbog toga što robotska asistencija pri laparoskopskim operacijama endometrioze još nije dostupna kod nas.

Valja spomenuti da u Hrvatskoj unazad godinu dana postoji Referentni centar za endometriozu pri KBC Zagreb, Petrova bolnica, i odličan tim u Petrovoj bolnici na čelu s prof. dr. Marijem Ćorićem koji uspješno operira i najkompliciranije slučajeve, što smatram velikim napretkom za sve oboljele žene u Hrvatskoj. Daj Bože da se još više mladih liječnika odluči baviti endometriozom i educira u tom smjeru, jer su liste čekanja za operaciju dosta dugačke, no nadam da će se to uskoro promijeniti.

Učinila sam konzultacije s nekoliko liječnika i zatim izvagala sve opcije. Prevrtala sam se po krevetu do jutra i donijela odluku da idem na operaciju u Francusku. Prof. dr. Roman ponudio mi je brzo termin, već 10. studenoga 2021. Operirat će me tim od troje liječnika uz robotsku asistenciju. Korištenje robota Da Vinci u laparoskopskim operacijama endometrioze sve je više popularno u svijetu, jer znatno unapređuje rad kirurga. Kirurg može biti precizniji s uklanjanjem tkiva endometrioze. Pacijent ima manje ožiljaka, manje boli i bolji rezultat u mnogim slučajevima, nego što to može dobiti redovitom laparoskopijom. Imajući sve ovo na umu, vjerovala sam da sam donijela za sebe najbolju moguću odluku, iako naravno, nisam znala što me čeka i koliko će težak i kompleksan zahvat zapravo biti. Prije operacije učinila sam magnetsku rezonancu s vaginalnim i rektalnim kontrastom, i to u jednoj privatnoj hrvatskoj klinici, ali liječnik radiolog nije očitao ništa sporno na mom nalazu. 

Prema njegovu mišljenju, imala sam samo dvije ciste na jajnicima, jedan mali miom, i to je to. Ni dan danas mi nije jasno zašto radiolog nije obratio pažnju na nalaze iz Austrije u kojima je prof. dr. Keckstein opisao cijelo moje stanje i nacrtao gdje se nalaze točno sva endo-žarišta, ali kasnije ću shvatiti da kod nas rijetko koji radiolog zna detektirati endometriozu (i adenomiozu!) na MR snimkama i da je za to odgovoran naš zdravstveni sustav koji ne educira dovoljno sve liječnike o ovoj bolesti. Kad sam MR snimke poslala prof. dr. Romanu, poslao mi je dramatičan mail u 1 ujutro da, osim svega što je prof. dr. Keckstein već 2019. dijagnosticirao, imam tešku rektalnu subokluziju, stanje koje može biti opasno po život, i da je zahvat kod mene sada već hitan, a ne za odgodu još koju godinu. Nervoza i stres bili su na maksimumu, brojala sam dane do odlaska u Francusku.

Moj muž Boris, moja majka Zrinka i ja stigli smo u Bordeaux 8. studenoga 2021., dva dana prije operacije. Smjestili se u stan koji sam iznajmila preko Air BnB-a, a ono što sam prošla u tih dva dana toliko je opsežno, strašno, iscrpljujuće, tragično i komično, da to sada neću ovdje opisivati jer bi mi trebalo 30 stranica da to sve opišem, no ako vas zanimaju detalji, moći ćete ih pročitati u mojoj knjizi o endometriozi koju ću izdati početkom iduće godine. Samo ću reći: menga, ukočen vrat, Schanzov ovratnik, herpes na usnama, opekotina na usnama, turbulentni letovi, brojni pregledi u bolnici, ludi taksisti, gladovanje, čišćenje crijeva, proljev, klistir, ribanje tijela i kose Betadine antiseptikom do ponoći. No, sve sam preživjela, uz pomoć muža, moje majke i nevjerojatne snage volje. 

Noć uoči operacije legla sam u krevet u 1 ujutro, a prije toga sam zadnji put provjerila torbu za bolnicu. Ovdje ću spomenuti što je dobro ponijeti kad idete na operaciju endometrioze, neki savjeti su moji, a neki su preuzeti s Facebook stranice Nancy’s Nook Endometriosis Education: mekana spavaćica barem 2 komada, pasta i četkica za zube, hidratantna krema za lice, ručnik za lice i tijelo, vlažne maramice, vlažni toaletni papir, blazinice, micelarna voda za lice, losion za ruke, jednokratne gaćice, jednokratni ulošci, mekane čarape, sprej/kapi za nos, labelo, ogrtač, papuče, maska za spavanje, silikonski čepići za uši, flaširana negazirana voda, čaj od metvice ili đumbira za mučninu, prah ili tablete protiv nadutosti ili plinova, mobitel, punjač za mobitel, slušalice za mobitel, knjiga/lako štivo. Bila sam spremna i napokon sam legla spavati.

Alarm je zazvonio u 5 sati. Nehumano! Ustajem i odlazim na wc. Iznenađuje me da opet imam proljev koji sam imala 50 puta dan ranije od one odvratne tekućine za čišćenje crijeva prije operacije. U ovom trenutku iz mene ide isključivo voda. Sjedim tako 45 minuta, a proljev ne prestaje. Pere me nervoza, znam da moram još jednom obaviti Betadine ritual, osušiti kosu i obući se, a sve to morat ću učiniti u roku 30 minuta. Stres pod kojim sam funkcionirala narednih pola sata ne može se opisati riječima. 5.45 prestajem kakati, aleluja. 5.50 ulazim pod tuš. Muž dodaje Betadine, pomaže mi, ja se ribam, nerviram. 6 sati – stigao je taksi. 6.20 izlazim iz tuša. 6.23 sušim kosu. 6.30 oblačim se. 

– Val, taksi stoji već dugo vani. – mama me podsjeća.

– ZNAM!

Sjedamo u taksi u 6.35, vani je mračno i hladno, cijelo tijelo mi se trese. Nakon svega, ja ne znam kako ću još odraditi operaciju, a tek oporavak… Ne mogu o tome ni razmišljati. Zamolim taksista da malo brže vozi, ako je moguće, jer kasnim u bolnicu. Prof. dr. Roman mi je jučer napomenuo da dođem prva, u 6.30, i uzmem prioritetni broj, mnogo ljudi dolazi ujutro na operacije, pa da ne bude problema. Sve to zvučalo mi je nadrealno, ali ja sam se zaista bojala da bi na kraju mogli uzeti nekoga prije mene i da ću morati čekati kasniji termin, a to si nisam htjela dozvoliti.

Ne može sad ta sva muka oko petodnevnog gladovanja i pripreme crijeva biti produljena, ni minute. Ne mogu zamisliti da čekam na operaciju do podneva. Ne, ne, to nije dolazilo u obzir. Taksist moju molbu glatko odbija. To je zanimljivost koju smo naučili o vozačima u Francuskoj. Osim što te vole zvati na mobitel i pametovati ti da ti nisi na ugovorenoj lokaciji (a redovito su oni ti koji promaše ulicu), kad ih zamoliš da voze brže, odbijaju te s takvim gnušanjem kao da si ih zamolio da ubiju štenca i prinesu ga na oltar domovine. Količina nervoze u meni kipjela je. Ljubi i mama nisu bili ništa bolje. 

Stigli smo na parking ispred bolnice u 6.45, još je bila debela noć, izašla sam iz taksija i počela trčati prema ulazu. Mama mi i dan danas govori da ju je ta scena dotukla. Da, i ja sad kad pomislim na to, osjetim tugu i duboko suosjećanje prema samoj sebi. Nakon svega što sam prošla zadnjih 15 godina, toliko boli, gubitaka, operacija, šokova i drami, odgađanja operacije, napokon sam dočekala svoj dan, ali pritom trčim prema bolnici kao da mi život ovisi o tome, što i ovisi, ali ta scena bila je presurova. Ali, nisam onda plakala, onda mi je samo bilo bitno uzeti broj i pobrinuti se da sam prva na redu za tu operacijsku salu.

Suze? Za suze sam imala vremena. U 7 sati otvorili su se šalteri. Do tada se u čekaonici skupio popriličan broj ljudi. Svatko ovdje muči neku svoju muku, ljudi su dolazili sa svih strana svijeta, na operaciju endometrioze, ali i karcinoma. Ubrzo su me prozvali i ja sam službeno primljena u bolnicu. Dobila sam broj sobe i šifru za wifi. Krenuli smo prema liftu, osjetila sam da u Borisu, a u mami pogotovo, rastu strah i tjeskoba. Ja, ja se nisam imala vremena bojati, još uvijek me držao adrenalin maratonskog proljeva i ribanja Betadinom. Stigli smo na treći kat, a hodnikom je odzvanjao glas mog liječnika. Susreli smo se ispred moje sobe.

– Doktore, zaboravila sam vas pitati. Kakvu glazbu slušate u operacijskoj sali?

– Nikakvu. Samo kad je Božić pustim tradicionalnu rumunjsku božićnu glazbu.

– Aha, kako to?

– Shvatio sam da smeta pacijentima.

– Baš sam vas htjela zamoliti da pustite neku umirujuću, klasičnu glazbu.

– Ne brinite ništa! Čista tišina!

Doktor je bio uzbuđen, vidjelo se da se raduje operaciji kao da ide u Disneyland. Strastven je oko svog posla i to mi se jako sviđalo. Ušli smo u moju sobu, iza nas se stvorila medicinska sestra i predala mi stvari koje sam trebala obući. Dezinficirana košulja i hlače, jednokratne gaćice i ogrtač. Dok smo komentirali izgled sobe i kako je nevjerojatno da u privatnoj bolnici nema ni sapuna za ruke, ni ručnika, pojavio se medicinski tehničar. Njega ću zauvijek pamtiti, bio je nasmiješen, opušten i uvelike mi je olakšao odlazak u operacijsku salu. Stigao je trenutak da se pozdravim s mužem i mamom, učinila sam to elegantno, čak sam samu sebe iznenadila. Bila sam nekako smirena, zagrlila sam ih, rekla sam da će sve biti okej, mahnula sam im i ušla s medicinskim tehničarem u lift. Uhvatila sam suze na maminom licu, ali sam se trudila izbaciti njen zabrinut pogled iz glave. Lift nas je polako spuštao do podruma gdje su se nalazile operacijske sale. Medicinski tehničar kojem sam nažalost zaboravila ime (glavno da sam maločas rekla da ću ga zauvijek pamtiti), trudio se razveseliti me i opustiti i to mi je jako pomoglo.

Kad sam ušla u čekaonicu, počeo me hvatati pravi strah. Pokraj mene sjedilo je, na stolicama koje se najbolje mogu opisati kao stomatološke, pet do šest ljudi. Svi su bili obučeni kao ja i preko lica su imali medicinske maske. Kontaktirali smo samo očima, prešutno smo znali: svi se osjećamo isto, uz ogroman strah, u nama tinjala je nada da će sve proći dobro i da ćemo dobiti novi život. Dolazili su i odvodili ljude jednog po jednog, a ubrzo su došli i po mene. Nasmijana medicinska sestra odvela me u operacijsku salu. Unutra je živio neki drugi svijet. Nigdjezemska za bolesne. Sala je izgledala nevjerojatno, a robot koji će asistirati mojim liječnicima na operaciji me uplašio. Bio je ogroman, zauzimao je pola prostorije, imao je velik trup i još veće krakove.

– Bože, operirat će me s Transformerom! – mislila sam u sebi.

Legla sam na operacijski stol, sad me već tresla panika. U sali je bilo nekoliko ljudi, pripremali su se instrumenti, uvodila mi se kanila u ruku, anesteziologinja mi je objašnjavala da nema šanse da neću zaspati i da oni kao dodatnu mjeru sigurnosti stavljaju elektrode na moje čelo i mjere moždanu aktivnost. To se čini za one rijetke slučajeve pri kojima je pacijent paraliziran, ali mu je mozak budan. To me jako umirilo. Isto tako, objasnili su mi da ovdje ne daju plin za uspavljivanje, već samo kisik putem maske, a lijekove isključivo venskim putem. U tom trenu, stigao je moj liječnik, glavni operater, prof. dr. Horace Roman. Približio se mom stolu i razgovarao sa mnom.

Oko mene su svi radili pripreme, operacija se opasno približavala. Osjećala sam veliki strah, a u tom trenutku prof. dr. Roman primio me za ruku. To je bio potez stoljeća. To je bilo točno ono što mi je trebalo. Taj tren sam znala da će sve biti dobro i da sam liječnika izabrala na razini duše, jednako kao što je i on izabrao mene. Nakon nekoliko sekundi liječnica sestra mi je stavila masku i pojasnila se radi samo o kisiku. Liječnik me držao za ruku, a ja sam udahnula nekoliko puta i kraj. Nema me. Ne postojim. 

Za vrijeme operacije moja mama i Boris grizli su nokte. Otišli su u stan i čekali. Dogovor je bio da će liječnik nazvati mog muža čim završi s operacijom. Oko podneva muž je primio poziv od prof. dr. Romana koji mu je oduševljeno prepričavao kako je operacija bila predivna i da je sve u redu, izreferirao mu je što je sve učinio i obavijestio ga je da je video snimka moje operacije već na YouTubeu i Facebooku. 

Da, da, moj liječnik je baš frik, a još veći frik je moj suprug koji je operaciju odmah pogledao. Prof. dr. Roman je objasnio mojima da se još satima neću probuditi, i da ću se javiti kad dođem k sebi. Ja sam do tad bila na jedinici za intenzivnu skrb. Nisam znala da postojim. Prije operacije razmišljala sam hoću li možda ipak sanjati nešto, proći u neku drugu dimenziju, susreti Isusa, ili voljene preminule osobe. Ne. Ništa. Nula. Nikog nisam srela, ništa nisam sanjala. Prvo čega se sjećam, jest da me bude na intenzivnoj i govore mi da je sve prošlo super. Dok pokušavam razaznati gdje sam i tko sam, prof. dr. Roman mi nabraja što je sve učinjeno: uklonjen lijevi jajovod zbog teškog hematosalpinxa, propuhan desni jajovod koji je uredan (dobra vijest!), uklonjena dva ogromna žarišta s rektovaginalnog prostora i uterosakralnih ligamenata, uklonjene mnoge površinske lezije i mikrolezije s mišića u zdjelici i po cijelom peritoneumu, uklonjen endometriom s jajnika, drugi jajnik je čist (dobra vijest!) i odrezano 12 cm debelog crijeva. 

Izvukla sam se bez stome, liječnici su mi nakon resekcije spojili crijeva bez problema s titanijumskom kopčom. Spominjao je da adenomiozu na maternici ipak nije dirao. Više nisam razumjela zbog omamljenosti od anestezije, iako je govorio odličan engleski. On je btw. valjda jedini Francuz koji je tamo govorio engleski, a ja sam imala sreće da sam govorila solidan francuski koji sam učila 5 godina u Francuskoj alijansi u Zagrebu. Liječnik mi je rekao da se čuo s mojim mužem i da mu se javim kad budem mogla. Ja, ne da nisam mogla nazvati nikoga, nego sam samo htjela sklopiti oči. Bila sam toliko umorna, da sam cijelo popodne provela spavajući. Sestre su često ulazile i mijenjale mi vrećicu s urinom (imala sam kateter na mjehuru), na mene je bilo spojeno stotine žica.

Kad su me probudili, u obje ruke su mi stavili daljinske upravljače, objasnili su mi da s jednim daljinskim dozivam hitnu asistenciju, a s drugim stisnem gumb i pustim morfij u venu. Kad sam to otkrila, nije mi bilo kraja. Idući put sestre su došle i počele mi skidati obloge s rezova, tada sam prvi put vidjela da imam ukupno šest rezova i jako sam se iznenadila. Imala sam nešto što se činio kao polu-carski rez (što su mi kasnije objasnili da je mjesto gdje su izvadili dio bolesnog crijeva) i pet manjih rezova abdomenu. Liječnik se opet nakon nekog vremena pojavio i rekao mi da ga je moj muž već tri puta zvao jer se ja još nisam javila. Rekla sam mu da nemam torbu, stvari su mi ostale na odjelu, pa je on zamolio sestre da ih donesu. Čak i kad su sestre donijele torbu u kojoj se nalazio mobitel i papir sa šifrom za wifi, meni je trebalo još neko vrijeme da se mentalno nagovorim da izustim ikakve rečenice. Napokon, kad je već počeo padati mrak, zamolila sam sestre da mi dodaju mobitel i šifru, i nazvala sam mužića. 

– Bok Ljubi! – izgovarala sam sporo i omamljeno.

– Bok ljubavi, pa gdje si ti! Čekamo cijeli dan, već smo se zabrinuli.

– Evo me, sve je dobro prošlo, volim te.

– Znam, već sam pogledao cijelu operaciju. I ja tebe zlato. Jesi dobro?

– Jako mi se spava, jedva sam vas nazvala, nemojte se brinuti, sve je okej. Imam morfija.

– Mi smo došli u bolnicu da te vidimo prije koji sat, ali poslali su nas doma, posjete su zabranjene na intenzivnoj.

– Dobro Ljubi, sutra ćete doći, ja moram sada spavati.

Kad smo završili razgovor, utonula sam nazad u san. Kunjala sam cijelu večer i noć. U jednom trenutku jedan od aparata počeo je pištati, znate onaj zvuk u filmovima kad čovjeku stane srce i samo jednolično pišti? E taj. S obzirom na to da sam svako malo stiskala gumb za morfij, bila sam toliko omamljena i izgubljena da sam mislila da sam umrla. 

– Oh, ne, srce mi je stalo. Ali, kako onda dišem? Nije mi jasno.

U tom trenutku se sjetim gumba za hitnu pomoć i krenem mahnito pritiskati. Pištanje me izluđuje i plaši istovremeno. 

– Help! Help! – kao vičem, ali nemam snage za vikanje.

Sjetim se da sam u Francuskoj.

– Urgence! Urgence! (Uržons, uržons! op.a.) – vičem zadnjim atomima snage.

Napokon ulaze sestre i uvjeravaju me da uopće nisam spojena na taj aparat i da se apart zblesirao. 

– Super, sad mi tek kažeš kad sam mislila da sam mrtva!

Noć je prošla strašno, kako su mi na drugu ruku stavili holter, to čudo se palilo svakih pola sata. Svakih pola sata uređaj mi krene stiskati ruku do besvijesti kako bi izmjerio tlak, tko u takvim uvjetima može spavati? Užas. Nekako sam dočekala jutro. Sjećam se da sam bila strašno žedna i da su mi sestre tijekom noći davale malo vode. Voda u spreju, to je sve što sam smjela dobiti. Osvijestila sam da me nije oprala mučnina od anestezije kao prošli put, na operaciji 2013. god. Super, vjerojatno jer ne koriste plin, nisu ovi Francuzi ni tako glupi. Još jedna pozitivna strana anestezije je da je sva moja mišićna ukočenost nestala. Schanzov ovratnik bye, bye!

Kasnije poslijepodne, došao je trenutak da mi skinu kateter i da prvi put probam ustati i otići piškiti. To sam i učinila uz pomoć dvije predivne medicinske sestre. Iza 17 sati došlo je vrijeme da me vrate na odjel. Opet nisam smjela primiti posjete, pravilo bolnice je da nema posjeta tijekom pandemije. Mi ljudi smo bića koja ne mogu preživjeti bez kontakta, to što je pandemija učinila čitavom čovječanstvu u posljednje dvije godine je katastrofa i tek će se osjetiti posljedice narušenog mentalnog zdravlja svih nas. Tako sam i taj dan i noć provela sama.

Bolovi su bili kriminalni, i to isključivo zbog plina koji su pustili u debelo crijevo tijekom laparoskopije. Kad ti puste plin u zdjelicu tijekom laparoskopije (što sam prošla na prethodne dvije operacije u Hrvatskoj), to nije toliko strašno, ali kad ti puste plin u debelo crijevo, Lord have mercy! Stalno su mi ponavljali da moram hodati, hodati i hodati da bi se plinovi pokrenuli. Hodati? Baš ono što mi je najteže je l'? Navečer je nastala prava drama. Kakala sam krv. Prestravila sam se. Povukla sam uže za hitnu pomoć i čekala sestru. Bilo je gadno, ostatak noći nisam oka sklopila, iako su mi davali morfij. To mi je uvelike olakšavalo prvih nekoliko dana. Od pomoći mi je bilo i što je muž stalno noću bdio i čekao moje poruke, tako da mi je on bio ogromna utjeha u sitne sate.

Svako jutro u 6 vadili su mi krv, a ubrzo se pojavio i moj liječnik. Učinio je pregled i ustanovio da je sve u redu s crijevima i anastomozom (anastomoza je titanijumska kopča s kojom su mi uspjeli spojiti dva zdrava dijela debelog crijeva bez potrebe da nosim stomu op.a.). Ono krvarenje koje me prestrašilo noćas, to je bila stara, zaostala krv od zahvata. Uh, voljela bih da me netko na to upozorio, ne bih se toliko bila prepala. Taj dan dobila sam i nešto za jesti, čaj i kašica od jabuka. To sam dobivala svaki dan od ukupno četiri dana boravka u bolnici.

Popodne su me napokon posjetili majka i muž. Muž nije mogao suspregnuti suze, a mama je tek tada, vidjevši ga, osvijestila koliko je zbog nje ove dane glumio da je jak. Nisu me mogli previše grliti, ali bila sam presretna što ih vidim. Idućih dva dana bila su katarzična. Osjećala sam da je operacija sigurno dobro učinjena jer nisam imala strahovite bolove (izuzev horor bolova zbog plinova koji su plesali tango u crijevima, odbijajući izaći van) kao što je to bio slučaj nakon operacija u Hrvatskoj, ali nisam imala strpljenja biti sama u bolnici. Nisam imala cimericu, i to me ubijalo. Nisam imala snage ni energije gledati u ekran mobitela (dobila sam stotine poruka podrške od obitelji i prijatelja, poslovnih suradnika) tako da sam bila osuđena na kratke šetnje hodnikom i svoje misli. 

Bilo je to intenzivno emocionalno, mentalno i duhovno iskustvo. Jedva sam čekala da izađem iz bolnice. Mamu i Borisa su naredna dva dana sestre ulovile kod mene u posjeti i onda tjerale van, izluđivale su nas. Najbolji trenutak boravka u bolnici, osim morfija, bilo je kad sam pustila vjetar. Rapsodija! Nikad nisam znala da ću se toliko veseliti tome, ali, plinovi su me danima komirali, mislila sam da ću crknuti. Što se tiče ostatka boravka u bolnici, ne da opisati riječima način na koji se Francuzi razlikuju od nas. Recimo, kad sam zatražila ručnik za ruke i tijelo, donijeli su mi nešto što se jedino može opisati kao stolnjak. Jebeno, ali istinito, ekipa u Francuskoj se briše stolnjacima. 

Četiri dana nakon operacije, na dan izlaska iz bolnice, napokon sam pojela pravi doručak: jogurt, komad nemasne šunke, čaj i naravno, neizostavna kašica od jabuka. Problem je bio taj što sam već četiri dana imala zatvor, pa sam morala jesti parafinski gel kao omekšivač stolice. Počela sam se pakirati, Boris i mama trebali su doći po mene točno u podne. I naravno, kako to obično biva, taman kad sam se trebala obući za što mi je trebalo mnogo energije, morala sam na wc. Ipak, bila sam sretna da se probava pokrenula i da ću imati prvu stolicu nakon zahvata prije nego napustim bolnicu, čisto da se uvjerim da je sve okej. I bilo je. Prva defekacija nakon zahvata: laka i bezbolna. To je novost. Nakon višegodišnjih bolnih pražnjenja crijeva, ovo je bila zadivljujuća promjena.

Ubrzo su stigli mužek i mamica, ali i ručak, pa sam odlučila još jednom jesti prije negoli krenemo. Gladovanje koje je trajalo sad već ukupno devet dana, izmorilo me i bila sam željna hrane. Izlazak na svježi zrak i odlazak iz bolnice za mene je bio poseban doživljaj. Bila sam slaba, vrtjelo mi se u glavi, jedva sam se obukla, trebalo je još izdržati vožnju do stana, ali bila sam optimistična, najgore je sad iza mene, barem sam tako mislila. Ovdje ću spomenuti korisni savjet da je za izlazak iz bolnice dobro ponijeti mali jastuk koji držite priljubljen uz trbuh za vrijeme vožnje (ovo je korisno i za vrijeme kihanja ili kašljanja). Ovaj savjet sam tek kasnije saznala, ali ionako sam jako dobro podnijela vožnju, pa mi nije ni trebao.

Moram spomenuti još jednu ludost francuskih vozača. Ovaj put, zamolila sam taksista da izuzetno sporo vozi, i Bogu hvala, udovoljio je mojoj želji. Cijela vožnja od bolnice do stana bila je zaista ugodna, bez obzira na rezove koji su me boljeli i zatezali. No, u idućim danima mog oporavka, kad god bih trebala sjesti na taksi, i kad god bih zamolila vozača da vozi sporo, to se mahom ignoriralo. No, krasno, kad sam se žurila na operaciju, vozač je s gnušanjem odbio voziti brže, a sad kad je trebalo sporije voziti, redovito sam nailazila na poludjele vozače rally utrka. Strašno su me nervirali. Istini za volju, sve i svašta me nerviralo, bila sam i bit ću još mjesecima tijekom oporavka, pravi mrgud. 

***

Ako imate izrazito bolne menstruacije zbog kojih ne možete normalno funkcionirati i trebate uzimati veće količine analgetika, ako imate bolove tijekom odnosa, bolove tijekom stolice (naizmjenično zatvore i proljeve), bolnu i čestu nadutost, učestale upale mokraćnog mjehura, moguće je da imate endometriozu.

Javite se u Kliniku za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb, gdje djeluje ekspertna Ambulanta za endometriozu. Pacijentice onamo šalju liječnici primarne zaštite ili se same javljaju, a kontakt email za narudžbu je: predbiljezbe.cef.gin@kbc-zagreb.hr, brojevi telefona: 01/4604 723 i 01/4604 791.

Valerija Đurđević diplomirana je ekonomistica, spisateljica i supruga glazbenika Borisa Đurđevića, osnivača i autora grupe Colonia. Rođena je 02. kolovoza 1983. u Vukovaru, a iako je vlasnica dvije diplome Ekonomskog fakulteta u Zagrebu koje su joj bile ulaznica u poslovni svijet, u duši je spisateljica. Osim vođenja društveno odgovornih projekata u udruzi Medijska tvornica te obavljanja poslova odnosa s javnošću u sferi politike, filma i glazbe, u zadnjih 10 godina napisala je 2 romana i stihove za više od 50 pjesama popularne domaće glazbe. 2020. godine je za pjesmu “Suzana” koju izvode Mejaši i Vigor dobila nagradu Cesarica zajedno sa skladateljem Denisom Dumančićem za Tamburaški hit godine. Jedna je od pokretačica peticije “I ja sam 1 od 10” koja je pokrenuta početkom ožujka 2022. godine, koja ima za cilj podizati svijest javnosti o endometriozi i boriti se za veća prava i bolju medicinsku skrb za sve žene oboljele od endometrioze u Hrvatskoj. Pozvali smo Valeriju Đuđević da opiše svoje iskustvo s endometriozom kroz 4 mjesečne kolumne kako bismo kroz portal femina.hr i brand Intimina koji su usko specijalizirani i senzibilizirani za ženske teme, podizali svijesti o endometriozi i na taj način pridonijeli boljitku svih žena koje boluju od ove izazovne bolesti.

Powered by

 

www.intimina.com
https://www.instagram.com/intimina/
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/