Svatko s mrvom zdravog razuma, a utvaram si da imam barem tu mrvu, već u ranim godinama može zaključiti da je ljubav – ljubav, da je strast – strast i da predznak spola ne čini apsolutno nikakvu razliku

Zora Bjelousov
Zora Bjelousov

Od sumraka do zore i natrag

Rasla sam u obitelji u kojoj je mama bila ženskog roda, a tata muškog. Mama i tata bili su u braku (i još uvijek jesu). Dakle, rasla sam u jednoj sasvim uobičajenoj kako bi se reklo – hetero obitelji. Nisam imala dvije mame, nisam imala dva tate, nisam imala mamu, tatu i tatinu curu, nisam imala tatu, mamu i maminog dečka... Dakle, sve je bilo baš onako – totalno "regularno". Jesam li zbog toga ispala normalno ili "nenormalno", nemam pojma, ali kažu da sasvim oke funkcioniram u životu. Barem se tako čini. Nemam pojma kakva bih ispala da sam imala drugačije djetinjstvo i živjela u drugačiji obiteljskim uvjetima (da sam npr. imala tatu Eltona Johna i recimo tatu Georgea Michaela : )). Nisam o tome nikada previše niti razmišljala dok intenzivnije nisu počele sve ove peripetije oko seksualnog odgoja, pa homo braka, pa "U ime obitelji", pa ovo ono...

Anyway, dok sam bila mala i odrastala u Jugi, baš se i nisam bavila homoseksualcima – pederi i lezbe su valjda postojali, ali izvan mojih interesnih sfera - meni je bio važniji crtić u 19:15, Ledolina, gumi gumi i barbike. Nisam znala za homoseksualce dok se nisam s njima počela družiti. I bili su mi prijatelji i prijateljice kao i svi drugi. Eto tako, naprosto su bili tu i ništa im nije falilo, osim što se nisu žvalili sa suprotnim, nego s istim spolom. Dok sam se ja ljubila s dečkima, jedan od mojih najboljih prijatelja isto se ljubio s dečkima. I meni je to bilo sasvim oke. Za mene on nije bio peder, bio mi je najbolji prijatelj (iako, naravno, izložen podsmijehu i sprdanju)... Kako smo sazrijevali, slušala sam njegove ljubavne probleme, koji su bili isti kao i moji ljubavni problemi... Dakle, osim što su me mama i tata jako liberalno odgojili i "ulica i škola" su me jako liberalno odgojile (iako nije bilo posebnih školskih predmeta namijenjenih učenju seksualnosti). Neki od nas smatrali smo to sasvim normalnim, a neki su takve likove šikanirali – kao što su crvenokose zvali "Kuruzni" ili debele "Debeli" – mislim, odvratno, ali valjda su oni "drugačiji" uvijek i redovito na tapeti sprdnje. U svakom slučaju, svatko s mrvom zdravog razuma, a utvaram si da imam barem tu mrvu, već u ranim godinama može zaključiti da je ljubav – ljubav, da je strast – strast i da predznak spola ne čini apsolutno nikakvu razliku. Slušala sam ljubavne jadikovke svojih homo frendova kao i svojih hetero frendova (i frendica) i nikada mi nije palo napamet raditi bilo kakvu razliku. Svatko je od njih u ljubavi patio na isti način, volio na isti način, lagao na isti način, igrao igre na isti način...

ljubav

I sada je tako. Ne radim nikakve razlike. Nisam tako odgojena. I razum i srce mi kažu da se nikakva ljubav ne osuđuje i da je ljubav dviju odraslih sebe svjesnih osoba uvijek ljubav (ako doista jest). Nemam pojma kako bi moji roditelji reagirali da sam im s recimo 16 godina ušetala u sobu i rekla da sam lezba. Možda ne bi bili tako liberalni kako su bili u teoriji. Mislim, lako je teoretski propovijedati neke stvari, a drugačije je kada se one zbilja dogode u praksi, ali eto na kraju je ispalo da su me odgojili tako da za sebe mogu reći da sam jedna sretna mlada žena – zašto sretna? Pa barem zato jer gledam na sve širom otvorenih očiju i otvorena srca, bez predrasuda. Razumijem da u katoličkoj zemlji poput Hrvatske većini smeta konstrukcija obitelji u kojoj bračni partneri/roditelji nisu suprotnog spola, ali to je i shvatljivo – ovo je zemlja koja ima niski natalitet, duboko usađene katoličke vrijednosti, u kojoj je Crkva iznimno važan autoritet – teško je natjerati ljude da gledaju na obitelj u jednom svjetlu koje im je potpuno strano.

Dakle, razumijem većinu, iako joj ne pripadam. Naprosto, duboko u sebi vjerujem da je najvažnije biti dosljedan sebi, a s obzirom da sam jedna od onih nepopravljivih romantičarki koja smatra da je u ime ljubavi sve moguće i opravdano, onda to naprosto širim na sve moguće ljubavi – one između muškarca i žene, između žene i žene, između muškarca i muškarca, između žene i transseksualca... Mogućnosti su, čini se, postale bezgranične. Ako jednog dana doživim svijet kakav je u "Zvjezdanim stazama" pa se ludo zaljubim u vanzemaljca dvospolca iz Gama kvadranta, ne znam kakav ćemo brak sklopiti i kako će nam djeca izgledati, ali ako budemo ludo i strastveno zaljubljeni, meni to vjerojatno neće niti biti važno.

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.