Već u samom naslovu svoga romana prvijenca, mlada spisateljica, novinaraka i fotografkinja Aleksandra Orlić poigrava se klišeom kojim počinju djevojačke bajke... Verziju "bila jednom princeza...", Aleksandra parafrazira u "bio jednom kraj", dajući nam naslutiti da se njena knjiga – "Bio jednom kraj" - čita s emocionalnim krajem kao novim početkom. Aleksandrina priča o djevojci Tamari, koja u urbanoj džungli zagrebačkih klubova, kafića i ulica, neprestano nailazi na prinčeve koji su sve samo ne "oni na bijelom konju", priča je o svakoj ženi koja je tražila, pa pronašla, pa izgubila ljubav... Pa je opet pronašla. A to smo sve mi...

aleksandra orlić, bio jednom kraj

Što te potaklo da napišeš roman "Bio jednom kraj"? Je li to mala/velika (p)osveta svim bivšim ljubavima ili osobna katarza? Ili oboje?
- Jedne hladne zimske noći 2010., vraćala sam se kući, nabila šešir na nos i u daljini spazila poznatu siluetu koja mi je išla u susret i ne tako davno tvrdila da sam mu smisao života i da želi umrijeti sa mnom. Doduše, u tih par sekundi koje su prethodile susretu i ja sam poželjela u zadnji čas skrenuti za 90 stupnjeva na drugu stranu ceste i prijeći preko crvenog, samo da nije bilo tih jurećih automobila i prerane smrti koja je prijetila. A onda smo prošli jedan pored drugog, pogledavši se, ali bez riječi. Njemu su malo oči zasuzile, ja sam dobila napadaj treptaja, no nismo se ni pozdravili. Taj me prizor toliko potresao, da sam došla doma, sjela za komp i napisala prvo poglavlje u jednom dahu, nastojeći doći do odgovora koji su me mučili. Kako je moguće da ljubav nestane i da se dvoje bivših ljubavnika više ne želi ni pozdraviti, pa ipak tijelo ih i dalje vuče pogledima... Na kraju je ispalo da postoji još nekolicina dečki zbog kojih mi koljena zaklecaju, a žličica od čaja zatrese u ruci pa me prijateljice znaju pitati "Je li sve u redu? Malo prolijevaš!". A budući da sam jako sentimentalna, pišući o bivšim ljubavima izgleda da sam željela sagraditi neki svijet gdje vrijede neke druga, ljepša pravila, gdje se i dalje pozdravljamo, vodimo ljubav, prekidamo i mirimo.

Koliko je prekid ljubavne veze "novi početak", a koliko "mala smrt"?
- Svaki put kad prekinem sjetim se mamine pjesmice o bubamari "koja je izgubila točkice preko noći i nesretna bila" i kako sam svaki put neutješno plakala kao da za tu bubamaru više ne postoji sutra. A onda se isto tako sjetim da se dovoljno samo malo strpjeti i da će pjesma dobiti posve nenadan kraj, o tome kako je ujutro, kad je sunce izišlo bubamara ponovo pronašla svoje točkice na krilima i kako sam se smijala kroz suze te kako mi stvarno nitko ne može ukrasti moju sreću, iako me neki klipan ostavio zbog x, y razloga. I doista, iskustvo me naučilo da bih se zapravo trebala radovati prekidima, ma koliko to teško bilo, jer svaki put iza ugla doista dođe neki puno bolji frajer. A ako već moramo pričati o boli, "malu smrt" bih radije nazvala nezgrapnim padovima nakon kojih ćemo još bolje letjeti. Jer, kao što kaže jedan lik iz filma "Marigold hotel" – uspjeh kako se nosimo s neuspjesima je puno veći izazov od toga da budemo samo uspješni.

Kako se nosiš s prekidima i jesi li išta naučila iz njih?
- E tu moram priznati da su mi alati za brzo dizanje nakon prekida prilično suženi budući da ne pijem, ne pušim, ne drogiram se... Eto, čak nemam ni profil na Fejsu. No, ono što mi pomaže je oplakivanje prošlosti na kauču s olovkom u ruci i suzama do grla. Nakon toga se doista osjećam sretno i osvježena kao nakon dobre kupke. Ok, pomaže i težak fizički rad, gletanje zidova, bojanje i preokretanje starog životnog prostora naglavačke...

Što je najgore što si u trenutku prekida poželjela bivšem servirati kao osvetu?
- Moram priznati da nisam baš domišljata u smišljanju osvete i nemam potrebe takvo što servirati bivšima koje sam voljela, jer ih na neki način i dalje volim, ali mi je posebno slatka pomisao da sam pišući pjesme o jednom bivšem koji me je ostavio, pronašla puno boljeg budućeg koji se zaljubio u mene upravo čitajući o dijapazonu baš tih osjećaja. Ili što bi rekla moja prijateljica – dobar osjećaj, kad profitiraš na patnji.

aleksandra orilć, bio jednom kraj

Neki kolege komentirali su kako je tvoj roman prilično erotičan (osobno to smatram velikom pohvalom) – jesi li igrala na kartu da erotika bolje prodaje književnost ili se ta senzualnost nametnula sama po sebi?
- Voljela bih da mogu paziti na takve stvari i držati se popisa koji prodaje, ali nasreću ili nažalost, spadam u onaj staromodan tip stvaratelja koji piše u polusvjesnom stanju i prilično brzo pa nemam vremena na takvo što misliti. Doslovce me ponese, pa se ponekad ulovim kako se pitam: "Ja to napisala? Kad? Kako?" A dobro mi dođe i kao izgovor kad me netko pita kako sam se usudila tako otvoreno pisati o seksu da mu odgovorim: "Pa to nisam bila ja! Neki vrag je ušao u mene!"

Pišeš pjesme, baviš se fotografijom, radiš u jednom vrlo poznatom ženskom magazinu kao izvršna urednica... Kako nalaziš vremena za sve to? Dobra organizacija? Ili čisti kaos?
- Kako sam po prirodi vrlo kaotična, sklona neurednom bioritmu i od najmanjih nogu sklona životu noćne ptice, eto dovoljno je da jednom odem u krpe u pet ujutro i već se prešaltam na život boema koji se diže poslije podneva, mislim da sve što sam naučila o disciplini naučila sam od svoje mame i studija njemačkog jezika i književnosti gdje su me prilično izdresirali i da je zapravo fora u tome da sam skužila kako biti kaotični štreber. A budući da sam i jedinica, kao mala sam naučila uživati u samoći i "teško" raditi, tako da je dovoljno koji vikend ostati doma, isključiti se i isproducirati brdo stvari. Uostalom, pjesme i fotografije su mi privlačan medij i zbog toga jer ne traže puno vremena. Doslovce, kad me inspiracija pukne mogu nastati u par minuta, za vrijeme šetnje gradom, između dva polusna...

Koje ženske autorice čitaš i voliš?
- Srednju školu mi je obilježila Françoise Sagan zbog koje sam zavoljela oblake i strance, fakultet Ingeborg Bachman, Anaïs Nin i Marguerite Duras, zbog potpune predaje ljubavi i strasti, a nedavno sam otkrila Céline Curiol i Alice Munroe koje su me očarale svojom melankolijom, sfumato atmosferom i osjećajem za detalje koji svijetle u tami kao kakve minijature od života.

Kako bi izgledalo tvoje idealno vjenčanje?
- Bilo gdje u Africi, samo da je toplo i zrak suh. Ne moraju nužno biti egipatski hramovi, čak ni naši kumovi, ali je ključno da pokloni stižu u karavanama. Šalim se naravno, ali budući da se ježim svih vrsta prevelikih organizacija i suvišnog kompliciranja i da sam se već nekoliko puta uvjerila da mladenci najmanje uživaju, glavno je da bude maleno, intimno, spontano i prepljavljeno pravim osjećajima.

Kakvi te muškarci užasavaju?
- Sad će ispasti da pričamo o nekim rijetkim vrstama koje su se poput meduza nastanili na našoj obali zbog neke naftne kalvarije, ali mogla bih reći da sam posebno alergična na kombinaciju manipulatora i mekušaca, muškaraca koji ne znaju tko su ni što su usprkos tome što su već ušli u zrele godine.

Koji je najseksi muškarac kojeg si ikada intervjuirala?
- Definitivno Frédéric Beigbeder jer je zaigran, spontan, kavalir, originalan i nevjerojatno iskreno zainteresiran za osobu s kojom razgovara. Ukratko, jedino s njim sam se osjećala da ne moramo nositi maske, doslovce kao da smo se vratili u doba kad smo bili klinci i kad je sve bilo užasno zanimljivo, kao da sve sve događa prvi put – od pića koje pijemo, njegova pakiranja, pjesama koje su dopirale sa susjednog klavira i da je sve što proživljavamo vrijedno radovanja i pažnje. Mislim da je i više nego usješno prenio na mene svu tu svoju euforiju i barem nakratko mi posudio svoje ružičaste blesave naočale.

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.