Merita Arslani: "Suludo je baviti se pisanjem!"

Iako Merita Arslani kaže kako se u današnjim vremenima naprosto suludo baviti pisanjem, ipak svu svoju energiju posvećuje upravo tome – pisanju – koje toliko voli. Poznatoj zadarskoj spisateljici, novinarki i blogerici sa zagrebačkom adresom, nedavno je u izdanju Naklade Ljevak izašao novi roman "Probudi me kad prođe", koji su mnogi jedva čekali nakon Kiklopom nagrađenog prvijenca "Anđeli će samo zaspati". S Mertiom smo "razgovarali" preko maila jer je trenutno u Norveškoj i priprema još niz zanimljivih projekata...

Odmah drugo jutro nakon promocije svoje nove knjige "Probudi me kad prođe", odletjela si u Norvešku. Reci nam što tamo radiš?
- Ispalo je malo kao da sam pobjegla nakon promocije, ali riječ je o jednoj jako dobroj radionici za pisanje scenarija na koju sam čekala mjesecima i poklopilo se da počinje dan nakon promocije knjige u Zagrebu. Na radionici sudjeluju ljudi iz filmske industrije iz cijele Europe i svatko je došao s nekim projektom. Zajedno svi radimo na svojim projektima uz savjete i mentorstvo nekoliko sjajnih redatelja i producenata, ali i uzajamno jedni drugima dajemo sugestije o svim projektima. Na taj način jako puno učim jer nikada ranije nisam radila s filmašima, a i dosta napredujem sa svojim projektom. Naime, pišem scenarij prema svojoj prvoj knjizi i jako je zanimljivo vidjeti kako se ta priča mijenja.

Dakle, aktualni su planovi da se po tvom prvom romanu "Anđeli će samo zaspati" snimi film...
- Da, zato i sam i otišla na ovu radionicu. Već sada sam napravila jako puno posla u vezi scenarija i koncepta priče jer bi bilo glupo da film bude isti kao i knjiga. Trenutno radim s producenticom Lidijom Ivandom, a sve je počelo prošle godine kada sam se čula s Brankom Ivandom koji je pročitao roman i predložio da se po njemu snimi film. To je jako puno posla i ne mogu čak niti procijeniti kad ćemo krenuti s realizacijom, ali radimo intenzivno i u ovom trenutku nam je najvažnije napraviti dobar scenarij. Jako je uzbudljivo raditi na njemu, jer sam na radionici u Norveškoj dobila jako puno sjajnih savjeta i dobila dobrih ideja. Intrigira me mijenjanje priče koju sam već napisala, jer naprosto mora biti drukčija nego što je u knjizi. Zapravo je pišem ispočetka.

Vratimo se na novu knjigu – "Probudi me kad prođe" – pišeš o obitelji, i to o onim teškim temama koje se najčešće u svakoj obitelji guraju pod tepih kako se ne bi narušio privid sreće na van (generacijski jaz, bolest, smrt, eutanazija...) Zašto si odlučila progovoriti o tim temama?
- Ta se tema nekako nametnula. Roman sam počela pisati kao priču o odnosu oca i sina, ali u procesu pisanja se transformirala u obiteljsku priču, što sam možda i mogla očekivati. Kad sam shvatila da je priča počela dobivati kompleksne elemente krenula sam izvlačiti sve one neugodne stvari koje se događaju skoro svakoj obitelji. Obitelj kao tema je uvijek zanimljiva. Svatko od nas u svojoj obitelji ima dobre i loše strane, ali rijetko smo spremni govoriti o lošim stvarima. I ne samo o lošim stvarima. Ljudi često misle da kroz neke obiteljske tragedije, poput smrti ili bolesti moraju prolaziti sami, ali iz iskustva znam da su nam ljudi izvan obitelji itekako spremni pomoći. No, ne mogu objasniti od kud ta nelagoda koju ljudi imaju i ne traže pomoć i podršku. Nadam se da razlog nije u tome da se srame svojih boli i patnje.

Koliko tebe, u smislu biografskih motiva, ima u ovom romanu?
- Biografski me nema puno, ali sam emotivno prisutna u njoj. Prošla sam kroz neke situacije kao i glavni lik romana, prije svega mislim na onaj dio priče koji opisuje njegov odnos s ocem nakon što mu je otac završio u bolnici zbog moždanog udara. Te scene mi je bilo najteže pisati, jer nažalost znam kako to izgleda. Što se tiče ostalih stvari u knjizi, a najviše ovih koje se tiču odnosa u jednoj disfunkcionalnoj obitelji inspiraciju sam crpila iz života ljudi koje poznajem. Nije neka tajna da na svakom koraku imamo obitelji koje ne funkcioniraju dobro i zbilja sam se naslušala svačega o tome kako izgleda život u obitelji u kojoj nema ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Svi mi neprestano govore (a i meni se to dogodilo) da plaču na tvoje knjige... Inače si užasno vesela i duhovita žena... No knjige su ti tužne, ne sentimentalne, ali tužne. Odakle ta tuga?
- Svatko od nas ima neku tugu koju ili pokazuje ili je nosi u sebi. Zbilja jesam vedra i vesela, ali ove dvije knjige su mi bile neka vrsta ispušnog ventila. Prvi roman sam napisala nakon što su mi umrli roditelji i to u razmaku od tri mjeseca. To je bio okidač za pisanje jedne, pa druge tužne priče. I one su se dogodile same od sebe i mislim da sam se kroz pisanje oslobodila svoje brige i pitanja koja su me mučila nakon njihove smrti. Smrt nije stvar o kojoj ljudi razgovaraju, nije ni meni bilo baš lako pričati o tome, ali negdje je moralo izaći i izašlo je kroz knjige. Ali, mislim da sam sad konačno otpustila sve te tužne ventile i da će slijedeća knjiga biti jako zabavna.

S obzirom na sve što se u posljednje vrijeme u Hrvatskoj događa oko teme obitelji – od seksualnog odgoja u školi pa do Zakona o životnom partnerstvu – kako gledaš na obitelj kao na nukleus društva? Koji su, po tvom mišljenju, temeljni problemi u Hrvatskoj?
- Osobno mislim da je obitelj najvažnija stvar na svijetu za svakoga od nas. U njoj odrastamo i obitelj nas ispraća u svijet, tako da je dosta važno u kakvim obiteljima odrastamo i živimo. S druge strane, volimo govoriti o obitelji, ali samo površno i tu smo eksperti za iskrivljavanje činjenica. No, čim treba zagrebati ispod površine i analizirati obitelj kao instituciju sa svim njezinim manama, onda više nismo tako entuzijastični. Susjedstva su nam krcata zanemarene djece, muževa koji mlate svoje supruge, očeva koji ne plaćaju alimentaciju, roditelja koji zlostavljaju svoju djecu, ali o tome se rijetko govori. No, zato se svatko petlja u pitanje tko ima pravo na brak i pojedinci koji dobivaju prostor u medijima šire paniku da će institucija obitelji nestati ako se dozvoli dvjema ženama ili muškarcima da žive zajedno. Meni je to toliko odvratno da mi se čak više ne da o tome ni govoriti. Naime, pojam obitelji u Hrvatskoj se sveo na raspravljanje o braku i tko se smije s kim oženiti, dok istovremeno pravi problemi stoje i samo postaju sve veći. U tome i je temeljni problem ovog društva – bavljenje stvarima s kojima se uopće ne bismo trebali baviti i ignoriranje pravih problema. Stalno s nekakvim glupostima skrećemo pažnju s onog što je bitno.

Što čitaš trenutno?
- Moram priznati da ove godine nisam baš puno čitala jer sam završavala drugi roman. Naime, dok sam pisala čitala sam «Prijevremene izbore» J. K. Rowling i ta knjiga me toliko uvukla u sebe da sam zanemarila završavanje svoje knjige, pa sam si na neki način 'naredila' da neću ništa čitati dok ne završim sa svojom knjigom. Inače, «Prijevremeni izbori» su jako dobar roman, baš mi se svidjela ta knjiga, svakako je preporučam! Možda sam malo subjektivna kada je u pitnaju J. K. Rowling jer ona za mene ima posebno mjesto zbog Harry Pottera, ali zbilja je napisala odličnu priču. Imam par knjiga spremnih pored kreveta, jer uvijek čitam navečer, a to su "Angelopolis" Danielle Trussoni, zatim krimić od pretprošle godine "Zapisano u kostima" Simona Becketta i "Scarpettin faktor" Patricije Cornwell. Scarpetta je inače jedna od mojih najdražih likova posljednjih dvadeset godina i ne propuštam nijedan njezin slučaj.

Pišeš blog koji se zove Meritum (zanimljiva igra riječi :) )... O knjigama, filmovima, serijama... Zašto si se odlučila na pisanje bloga?
- Htjela sam napraviti svoj sajt, mislim da ga trebam imati zbog svog posla. No, bilo mi je malo dosadno napraviti klasični sajt sa svojim podacima, slikama i svim onim ostalim dosadnjikavim detaljima koje obično vidimo na osobnim sajtovima ljudi koji se bave nekim javnim poslom. Odlučila sam se na blog tako da ljudi koji me čitaju imaju priliku svako malo pročitati nešto novo što sam napisala. Nisam od onih koja će nešto napisati tek kad mi netko plati. Blog pišem zbog sebe, ali i zbog ljudi koji su pročitali moju knjigu i koji će pročitati moj drugi roman. Kad ljudi počnu čitati ono što pišete i prihvate vas, morate im na neki način uzvratiti, a ne ih samo pustiti da čekaju mjesecima ili godinama dok ne objavite nešto novo.

Imaš dugogodišnje novinarsko iskustvo – koje su ti najljepše uspomene iz te faze?
- Sad će ispasti možda malo blesavo, ali putovanja su me uvijek najviše veselila. Odlasci na nepoznata mjesta kada ne bih znala što mogu očekivati, upoznavanje novih ljudi i tradicija su za mene bili najljepša strana novinarstva. Zaista sam dosta proputovala upravo zbog posla i da nije bilo tih putovanja teško bi bilo izdržati taj posao ako ste stalno u redakciji. Uostalom, to i je poanta novinarstva – da stalno otkrivate nove stvari i ponudite čitateljima zanimljive priče. Šteta što je novca u medijskim kućama sve manje, pa novinari sve manje putuju, jer mislim da čitatelji vole dobre priče s raznih strana svijeta na koja možda nikada neće otići.

Draži ti je Zagreb ili rodni Zadar?
- Ovdje moram dati diplomatski odgovor! Oba grada imaju nešto što su mi dali i zbog čega ih volim. Naravno da mi je intimno Zadar puno više u srcu, tamo sam provela trideset godina. Ali, i Zagreb mi je postao dom. Stekla sam jako puno prijatelja koji mi se čine kao da ih znam cijeli život, a domom smatram mjesta gdje me ljudi prihvaćaju i zbog kojih se i osjećam kao da sam oduvijek dio te sredine. Nemam ja baš neku fiksaciju što se tiče doma. Imam nešto nomadsko u sebi. Da se sutra odselim bilo gdje mislim da bih se prilagodila i živjela kao da tamo živim sto godina. Gdje god se osjećam dobro i prihvaćeno nije mi važno kako se taj grad ili mjesto zove.

Što bi smatrala svojim najvećim uspjehom u životu?
- To što znam uživati u životu i što imam oko sebe krug prijatelja koji mi obogaćuju život, a nadam se i ja njima. I sretna sam što radim ono što volim. Naime, baviti se pisanjem u današnjim vremenima zvuči suludo i jest suludo. Novca je malo i nije lako posvetiti se takvoj stvari samo s vjerom da će se to jednog dana isplatiti. Ja sam izabrala taj put koji je još uvijek pun prepreka i neizvjesnosti. No, zaista imam osjećaj da će se iz toga izroditi nešto zbog čega će mi jednog dana biti drago što sam u jednom trenutku sigurnost stavila na kocku i probala nešto za što sam mislila da moram probati. Ne želim da ovo zvuči kao jeftino filozofiranje, ali mislim da stajanje u mirnoj luci nije nešto zbog čega treba živjeti.

Pišeš li već novu knjigu?
- Ne. Moram pustiti neko vrijeme da mi se slegnu dojmovi drugog romana. Nakon prve knjige već sam nakon par tjedana mislila da će druga knjiga biti nastavak prve, ali na kraju se dogodilo nešto drugo. Preuranjeno sam razmišljala o novom projektu, nisam ni prvoj knjizi dala vremena da pronađe svoje mjesto, a već sam počela planirati nešto novo. Ovaj put neću ponoviti tu pogrešku. Osim što novoj knjizi treba malo vremena da nađe svoje mjesto među čitateljima, tako i meni treba malo vremena da provjetrim nove ideje.